Jedan od vodećih francuskih dnevnih listova, pariski Figaro objavio je u magazinu proteklog vikenda na sedam strana dodatak o Crnoj Gori. Objavljujemo francuski tekst koji je, u prevodu Teodore Kusovac, objavila današnja Pobjeda.
Među brojnim čarobnim predjelima koja, s pravom, privlače strance zaljubljene u živopisne pejzaže i folklor, postoji jedna mala zemlja, za koju se, nažalost, malo zna, a koja je zanimljivija od mnogih drugih… Ta se zemlja zove Sildavija“.
Tako počinje turistički prospekat kojeg Tenten (Tintin) čita u stripu „Otokarovo žezlo“, dok ga avion vozi u „kraljevstvo Crnog Pelikana“. Nakon uvoda slijedi „opis ljepote divljih mjesta, poslovična gostoljubivost njenih stanovnika i jedinstvenost njenih srednjovjekovnih običaja“. Sve to, precizno, opisuje Crnu Goru (ovo su joj ime dali Mleci, a znači „crna planina“), tu majušnu republiku bivše Jugoslavije koja je od 2006. godine nezavisna država i koja od prije šest mjeseci pregovara o pristupanju Evropskoj uniji. Naravno, kad se je Erže uveliko inspirisao Crnom Gorom kad je pisao ovaj album“, tvrdi Nikola Petrović Njegoš, nasljednik crnogorskog trona i uzgred i upućeni tentenofil za koga je to sigurna činjenica.
Kraljevska porodica rehabilitovana nakon dugo egzila
Ovaj čovjek zna o čemu govori: kralj Nikola I, koji je vladao od 1860. do 1918. godine (dok ovu kraljevinu nije anektirala Kraljevina Jugoslavija), bio mu je prađed. Bio je potomak dinastije vladika (čija se vlast prenosila sa strica na bratanca) koji su Crnom Gorom vladali tokom tri i po vijeka. Njena je istorija burna i ratnička, kao i svugdje na Balkanu. Na mjestu gdje se sastaju Istok i Zapad, ovaj bastion hrišćanstva oduvijek se odupirao osvajačkim apetitima Osmanlija. Nepokoran, kao i njegovi stanovnici, izdržljivi montanjari, divlje osjetljivi.
Rakija za prijatelje, batine za neprijatelje! Nikola Petrović Njegoš ponosan je na tu istoriju s kojom je stopljena istorija njegove porodice, iako je otkrio prilično kasno. Rođen i odrastao u Francuskoj, ovaj ekološki nastrojeni arhitekta je u Crnu Goru prvi put došao s rancem na leđima krajem šezdesetih godina. „Nisam tada umio da prozborim ni dvije riječi srpskohrvatskog, ali sam uspio da osjetim privrženost stanovništva imenu Njegoš, čak i u zenitu komunizma“! Dosta je vremena od tada prošlo. Godine 1989. pozvan je da prisustvuje svečanom povratku moštiju kralja Nikole I i njegove žene, koji su umrli u izgnanstvu. Nizali su se boravci u Crnoj Gori i on je upoznao domovinu svojih predaka.
Nakon dugih pravničkih pregovaranja, u julu 2011. godine zakonom je rehabilitovana dinastija zbačena nakon Velikog rata. Sada je na čelu jedne fondacije (koja se bavi zaštitom okoline, kulturnog nasljeđa i društvenim akcijama), ima status zvaničnog predstavnika vlade u protokolarnim poslovima, vrijeme provodi između Francuske i Crne Gore.U skladu sa svojim statusom, primio nas je na Cetinju, istorijskoj prijestonici Crne Gore (sadašnji je glavni grad Podgorica, nekadašnji Titotrad).
Smješteno u kraškoj kotlini, od potencijalnih osvajača zaštićeno vijencem dinarskih Alpi, ovo mjesto više podsjeća na uspavanu palanku nego na dinamičnu prijestonicu. Cetinje ima šarm bel epoka, kada je ovaj gradić bio na vrhuncu: pješačka ulica (korzo) sa terasama i lipama, kao i dvanaestak ambasada u stilu ar nuvo pretvorenih u muzeje ili državne instutucije (kao što je, na primjer, francusko poslanstvo, s fasadom od keramičkih pločica, promovisano u nacionalnu biblioteku)
Tu smo pošli u obilazak Dvorca kralja Nikole, frankofonog i frankofilnog monarha, u kojem požutjele fotografije izazivaju rokoko nostalgiju: lijepe gospođe sa suncobranima i u krinolinama, oficiri u uniformama živih boja s jataganima za pasom, portreti veoma razgranate porodice (Nikolu su zvali „evropskim zetom“ pošto je gotovo svo svoje dvanaestoro djece poženio po evropskim dvorovima). Još jedino nedostaje glas Frederika Miterana iz pozadine…
Odmah preko puta, Biljarda, sa kulama i puškarnicama: iako izgleda kao kasarna, to je zapravo mjesto koje je za svoj dvorac izabrao najpoznatiji vladar iz ove dinastije: Petar II Petrović Njegoš (1813 – 1851). Državnik, vladika i pjesnik, taj erudita i poliglota smatra se slovenskim Homerom, a njegovo remek-djelo Gorski vijenac, prosrpski i antiturski brevijar onih najnadahnutijih, kojeg hvale kao balkanskog ekvivalenta Ilijade i Odiseje.
Boka Kotorska i njene čarobne uvale
Da bismo razumjeli značaj Cetinja, Nikola Petrović Njegoš, koji se radije vozi motorom nego kočijama, pozvao nas je da obiđemo planinu Lovćen, na 1600 metara visine. Tu je 1973. godine otvoren mauzolej Petra II: 461 stepenik, atrijum od granita, mramorne karijatide i kip nacionalnog junaka. Kada je vedro, odavde se može posmatrati beskonačna raznolikost Crne Gore, njenih pejzaža i reljefa: od Kotorskog zaliva do masiva Durmitora (oboje svrstanih u Uneskovu svjetsku kulturnu baštinu), prelazeći preko ogromnog Skadarskog jezera, granice s Albanijom.
Razdaljinu od vrha planine do morske obale ptice lako prelete, a ljudi moraju putem koji zovu serpentinama: ima ih dvadeset i pet, a napravljene su u 19. vijeku (prije toga s planine do mora i natrag išlo se pješice ili na leđima magareta) sa kojih puca zadivljujući pogled na Boku Kotorsku i njena četiri zaliva (Kotor, Tivat, Perast i Risan).„Jedan od najljepših na svijetu“, rekao je je putopisac Šarl Irijart, dodavši u svom djelu Obale Jadrana i Crna Gora (iz 1878. godine) „Nikada priroda u jednom kutku svijeta nije pokazala tako neobičnu maštu davši mu istovremeno ljubak i grandiozan izgled“. U ovom najjužnijem evropskom fjordu, mletačka okupacija ostavila je svoj trag. Izgleda kao mali Dubrovnik (koji nije daleko).
Da bi se uživalo u ostacima republike mletačkih duždeva: manastiri, zvonici, ribarska sela, plemićke vile i srednjovjekovna utvrđenja.
Takve su gradske zidine (četiri kilometra) oko Kotora, barokni dragulj koji je rekonstruisan i doveden u pređašnje stanje nakon zemljotresa 1979. godine. Automobilima nije dozvoljeno unutar zidina, ali mi svejedno savjetujemo obilazak u zoru, prije nego što sa kruzera stignu turisti u bermudama. Ili pak uveče, kada domaći, dotjerani što bolje umiju, krenu u večernji obilazak kafića, taj ritualni balet čiji je smisao da se vidi i da se bude viđen.
Za dobrom zabavom, šljokicama i zvijezdama, treba poći u jedno drugo mjesto: Budvu i na crnogorsku rivijeru. Svega sat vremena puta, a tako različita scenografija. Još uvijek smo na Jadranu, ali više nema one intimističke atmosfere Boke Kotorske. Ovo je obala pješčanih plaža, noćnih klubova (u koje se stiže iz Moskve i iz Berlina kako bi se u njima provodilo u beskrajnim tehno žurkama) i agenata za nekretnine (uglavnom ruskih) čija se glad mora obuzdati ako se želi zaustaviti betonizacija obale. Kao istovremeno arhitekta i ekolog, Nikola Petrović Njegoš je toga svjestan: „Ova je zemlja dar nebesa. Na nama je da taj dar ne protraćimo“. Tim prije što je Crna Gora prva zemlja na svijetu koja je ekologiju unijela u svoj Ustav, još 1992. godine.Nedaleko od Budve, poluostrvo Sveti Stefan i njegov srednjovjekovni gradić pretvoren u luksuzni hotel još u doba Tita to dokazuju na najočigledniji mogući način. Sveti Stefan, toliko puta predstavljan na razglednicama, ostao je turistička ikona. Naravno, hotelska grupa Aman, koja je upravo rekonstruisala ovaj hotelski kompleks (donekle zapušten tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji), cilja na visoko platežnu klijentelu. No, nije neophodno prenoćiti na Svetom Stefanu. Ponekad je uživanje za oči sasvim dovoljno.
Prevela sa francuskog: Teodora Kusovac
Tekst: Žan-Luj Treamble
Fotografije: Erik Marten
Tekst i slike su preuzete sa sajta dnevnog lista “Pobjede”; http://www.pobjeda.me/2012/10/29/pariski-figaro-princevska-setnja-crnom-gorom/
