U Crnoj Gori se svakog dana potvrđuje otužna činjenica o utemeljenosti davnošnje tvrdnje da je patriotizam posljednje utočište nedostojnih.
Ovaj zbjeg je onaj prostor između sna i jave, između vatre i leda, između teške savjesti i tanke nade za oprostom, u kojem politički i drugi nedostojnici bitišu u uvjerenju da njihovo “novo odijelo” ukriva odavno poznate obline, bore i ožiljke.
Takođe se potvrđuje da ova istina više nikoga ne iznenađuje, pošto je svaka interesna grupa koja je vršila vlast u državi tokom posljednjih tri decenije zavlačila ruke u poslovičnu patriotsku obramnicu kad god je bilo neophodno braniti stavljanje partijske šape na državu.
Kako je vrijeme prolazilo i politička sreća se mijenjala, ovaj partijski definisan “patriotizam” je bivao uvijan u različite zastave, različita nacionalna i različita vjerska obilježja.
Utemeljena kritika partijskih odluka i pravaca djelovanja je bez izuzetka bivala pečatirana kao antidemokratska, anticrnogorska, antisrpska, antibošnjacka, antihrvatska, antizapadna, i antidržavna aktivnost. Vladajuće partije i koalicije su kritičarima namah dodjeljivale nezavidni status državnih neprijatelja i izdajnika koji, između ostalog, pate i od akutnog nedostatka “patriotizma”.
Očigledno je da političke partije nijesu sposobne i spremne da prihvate istinu o tome da biti patriota znači imati pravo i obavezu kritičkog odnosa prema vladajućim strukturama. Istinski patriotizam je braniti sopstvenu državu u svakom tenutku, a vlast u toj državi samo onda kada ona to zasluži. Istini za volju, tokom posljednjih tri decenije je bilo jako malo prilika kada je vlast zasluživala pohvalu i odbranu.
91Najsvježiju potvrdu istinitosti konstatacije s početka ovog komentara dobili smo od novoustoličenog ministra vanjskih poslova i još ponečega, Ervina Ibrahimovića. Ovo je kontekst u kojem se treba čitati i promišljati izjava, odnosno, prijetnja ministra Ibrahimovića upućena svima koji su se drznuli da kritikuju njegovu odluku o ulasku u interesno političko kolo s velikosrpskim kleronacionalistima i poštovaocima ratnih zločinaca.
Sudeći po pisanju medija, ovaj svježi ministar se odlučio da napravi potez političkog očajnika, i tako potvrdi svoj od ranije poznat status interesdžije i manipulatora.
U želji da se odbrani od kritika za servilnost predsjedniku crnogorske Skupštine, Andriji Mandiću, i njegovom izvršnom operativcu, a formalnom predsjedniku Vlade, gospodinu Milojku Spajiću, novi ministar vanjski je zagazio u “patriotizam”. Gromopucatelno je ustvrdio da: “Onaj kome smeta što je Bošnjačka stranka u novoj rekonstruisanoj Vladi taj nije prijatelj Bošnjaka, niti prijatelj nezavisne, multietničke, multivjerske, građanske Crne Gore”.
Nakon više neuspjelih pokušaja da brani neodbranjivo, naš ministar vanjski je (kao blijeda kopija Sirana de Beržeraka) odlučio da ovom optužbom sve kritičare “probode na kraju balade”! Za razliku od francuskog pisca i majstora mača, naš ministar je promašio metu i svima pokazao u kolikoj zabludi on živi.
Ministar ne shvata da ne postoje te patriotske “toke na prsima” koje njega i partiju koju vodi mogu zaštititi od utemeljene kritike za pristanak na politički brak iz računa s kleronacionalistima.
Ipak, kao osvjedočeni interesdžija, ministar Ibrahimović je pokazao zavidnu sposobnost brzog usvajanja logike i retorike svojih partnera u vlasti. Poučen uspjesima koje su na tom polju imali nekada moćna koalicija oko DPS i sada moćna NSD, ministar se savim uklopio u staru matricu “patriotisanja” zarad ličnih i partijskih interesa. Time je izbrisao i svaku primisao o postojanju kvalitativne razlike između njega i partije koju vodu u odnosu na partije bivše i sadašnje vlasti.
Istovremeno, on je “odradio posao” za svoje koalicione partnere na lokalnom i državnom nivou, jer je kritiku neprincipijelnih koalicija obojao optužbama za izdaju države, te nacionalno i vjerski obojenu netrpjeljivost. Sada je mnogo lakše braniti lokalne političke brakove.
Ostaje, naravno, problem šta da se radi kada vas na državnom nivou kritikuju oni koji su s vama u koaliciji na lokalnom nivou. Za tu političku bravu još nije pronađen funkcionalni kalauz, pa stoga domaća politička scena snažno zaudara na licemjerstvo.
Ako partijsko, nacionalno i vjersko određenje iz ministrove rečenice (“Bošnjačka”) zamijenimo terminima “crnogorska” ili “srpska”, neće biti lako riješiti dilemu ko je autor ove najsvježije prijetnje kritičarima: ministar Ibrahimović, nekadašnji lider DPS, Milo Đukanović, bivši predsjednik skupštine Ranko Krivokapić, ili savremeni skupštinski “pomiritelj” Andrija Mandić. Popularna ocjena da su “svi oni isti” ovim dobija još jedan značenjski sloj.
Ministar Ibrahimović ne shvata da kritika ulaska Bošnjačke stranke u pro-četničku i kleptokratsku strukturu na vlasti predstavlja najbolji izraz patriotizma kakav sam definisao na početku. Ova kritika je izraz istinskog prijateljstva prema bošnjačkom narodu. To je, istovremeno, potvrda apsolutne privrženosti konceptu građanske, multivjerske i multietničke države.
Kritika ministrove odluke da svoju partiju i njene glasače obori u politički i finansijski zagrljaj srpskih kleronacionalista je, na koncu, testament potpune posvećenosti odbrani nezavisne i suverene države od halapljivih partitokrata, u svakom trenutku i bez obzira na blato koje u lice kritičara bacaju nedostojni političari na vlasti.
