U protekle skoro tri decenije živjela je između Crne Gore i tri velika centra: Beograda, Pariza i Rima, stvarajući, kako kažu likovni kritičari, djela nevjerovatne snage u čijem je fokusu ženska figura. To nisu jedine specifičnosti Vasilise Radojević, slikarke koja je svojim djelom davno osvojila kulturne centre Evrope, pa i šire. Ona metropole opisuje, doživljava kroz “mirise”, a ljude kroz nivo površnosti koji ih “odaje”. Za Portal Analitika kaže da je iz Crne Gore u (ne)poznate krajeve uvijek nosila “mnogo toga”:
“Ponijela sam toliko Crne Gore i predstavila je na taj način, da je svi sada vole i hoće da dođu. I to znači da sam odavde ponijela nešto pozitivno. Svako najviše voli svoju zemlju, to je logično, ali kada sam negdje sa strane, kada ne mogu da sretnem nikog poznatog, kad nemam ‘svoje ljude’, onda taj patriotizam prosto ‘izbija’ na sve načine”, kaže Vasilisa o svom životu između postojbine i velikih gradova.
Svaka ljubav je slijepa: Da je ljubav slijepa, čak i kada se ona tiče domovine, potvrđuje i priča slikarke o tome koliko je daleko u stanju da ide njen patriotizam. Naime, prije jednog od mnogobrojnih putovanja u Rim, na aerodromu je kupila kasetu sa muzikom koja je, eto, podsjeća na Crnu Goru.
“Bila je to neka glupa kaseta, neću ni da kažem čija, bolje je. Slušala sam je danima u toj galeriji gdje sam izlagala, koja je imala odličan muzički uređaj raspoređen na dva sprata. Tu obično dolaze tu neki prinčevi i slična klijentela da kupuju slike. I slušala sam tu kasetu sve dok me vlasnik galerije nije zamolio da to više ne činim, jer mu dolazi jedna vrlo bitna klijetkinja”, prisjeća se slikarka sa čuđenjem kako je uopšte mogla da sluša takvu vrstu muzike, ali dodaje:
“Milija mi je bila nego bilo što drugo, samo zato što je naša. I to je patriotizam. Mada imam ja tog patriotizma dosta u sebi, obično ga skrivam. Danas patriotizam više nije u modi. I ako počneš nekome to da objašnjavaš, odmah te gledaju blijedo. Zato je bolje da ne pričaš. Najbolje je pustiti dobru muziku i slikati”, zaključuje Radojević.
Kad površnost zavlada: Iako slikanje oduvijek predstavlja neodvojivi dio njenog svakodnevnog života i to je, kako sama priznaje, za nju “droga”, sve više joj nedostaju pravi razgovori.
“Često mi to nedostaje, jer ne volim kada se svede samo na to da pijem kafu i pričam šta je ko obukao i ko što ima. Volim na pravi način da se udubim u neki razgovor, u neke teme, jer me zanima mišljenje drugih o nekoj slici ili knjizi. Baš mi se juče desilo da pričam sa jednim čovjekom. I odjednom - vidim da gleda negdje sa strane, potpuno se isključio. I pomislim: pa što bih ja pričala sama sebi? Sve više vidim da nemam sa kim da pričam. Nije to zato što sam neki ‘mozak’, već zato što su ljudi postali veoma površni. Užasna je površnost svuda i u svemu; ni u šta se ne udubljuju.”
Vasilisa to potvrđuje naizgled banalnim primjerom jela, opisujući one nedosljedne i (barem malo) licemjerne time što na tanjiru ostave – tek posljednji zalogaj.
“Kada nešto radim, stvarno radim do kraja. Ni toga više nema, i niko ne završi što počne. Sve uradi kako treba i onda izostane posljednji udarac. A to stvarno ne volim”, ističe aktuelna scenografkinja u državnoj televiziji koja, s druge strane, ne može da funkcioniše bez kreativnog haosa.
“Imam prijatelja u Rimu sa kojim obično idem u restorane da večeramo, pričamo o slikama i sličnim stvarima. Toliko je precizan da je kao robot. Kad sijedamo za sto, ja obično na jednu stranu bacim tašnu, na drugu ostale stvari. Imam tu neku spontanu neurednost. A on, svaki put kad to vidi, kao da dobije nervni slom. Jer, on pola sata slaže kutiju od cigara, pa stavlja stvari preko i oko nje, pa kad jede odvaja ovo, odvaja ono... I kad ga ja tako vidim, pomislim: ‘Da mi je da odem kući, da ga ne gledam’.”
Posljednje utočište - Italija: Koliko god da joj taj način života čini hladnim i odbojnim, a ono što je ovdje – najboljim što postoji, barem iz patriotskih razloga, ponešto bi iz njoj dragih metropola donijela u Crnu Goru. Najviše – kulturu, a ponešto i od italijanskog načina života. Zato se toj zemlji uvijek rado vraća.
“Italiju volim zato što tamo imam osjećaj kao da živim u istorijskom spomeniku. Kako otvoriš prozor u Rimu, sve je istorija pred tobom. More je blizu, možeš da odeš za tren do plaže, da se prošetaš, imaš uvijek svježu ribu... Mediteran je to i on ima specijalan miris. Pariz mi je lijep i ima više boemštine, slikara, ali mi je nekako prljav u odnosu na Rim, tako drugačiji, čist, mirišljav”, objašnjava Vasilisa i dodaje da joj je upravo za život u Italiji trebalo najmanje snalaženja i prilagođavanja.
“Pošto sam više od deceniju živjela sa Italijanima, sa njima sam se srodila na neki način. Uz to, za Italiju me vežu velike ljubavi. I kada bih mogla da biram gdje bih provela posljednja dva dana u životu, otišla bih baš tamo. Šta bih radila? Ono što i sada radim: slikala i uživala u onome što volim“, sa osmjehom zaključuje Vasilisa.
Kristina Jerkov
