Pedeseta je srijeda u kojoj se na Analitici nastavlja serijal Perperzona nazvan po istraživanju u kojem sam, sad već davne 2007. počela da tragam za konačnim odgovorom na pitanje kako će odsustvo monetarnog suvereniteta uticati na buduće učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju, odnosno eurozonu – da li ćemo privremeno morati da imamo sopstvenu valutu, kao i sve njene članice čije su monetarne integracije trajale godinama, odnosno kakve bi posljedice taj čin proizveo po stabilnost javnih finansija.
O 2021. se tada razmišljalo kao o godini u kojoj će integracioni proces biti okončan, gotovo zasnovano na osjećaju jednakom onom iz prošlog vijeka kada smo se u decenijama koje dolaze nadali teleportovanju i drugim sanjanim dostignućima iz djela naučne fantastike. Proces učlanjenja usporilo je nekoliko drugih faktora, pa je i pitanje dalje sudbine eura u Crnoj Gori ostalo bez odgovora.
Sve će, kao i uvijek, zavisiti od nečije spremnosti da napravi izuzetak sa evropske i spremnosti na važan korak sa crnogorske strane, baš kao i prije tačno 22 godine kada je odlukom o uvođenju njemačke marke napravljen potpuni zaokret u domaćim finansijama neposredno prije nego što je Savjet za ekonomska i finansijska pitanja – Ekofin zabranio unilateralno uvođenje eura.
Argumente da je ovo bio mudar potez, pa još i napravljen u idealnom momentu mogli bismo nabrajati danima. Uz sve mane koje ima euro kao izuzetno jaka valuta, neprilagođena većini privreda, čak i onih koje su zvanično ispunile sve kriterijume za njegovo usvajanje, bilo koje drugo rješenje donosilo bi crnogorskoj ekonomiji, povremeno ili stalno, dodatne probleme.
Ono što se od uvođenja eura do danas drastično promijenilo je politika Evropske centralne banke, odnosno njen odgovor na krize i postkrizni oporavak, a zatim i prepoznavanje potrebe svih članica da se navikavaju na krizu kao prirodno stanje globalne ekonomije koja se iz nje bezuspješno pokušava izvući uz pomoć mjera koje je samo guraju u još dublje probleme.
Taman kad sam pomislila da će pedeseto ispisivanje redova u ovoj rubrici biti u zanku podsjećanja na faktore koji oblikuju crnogorsku monetarnu politiku došlo je do potresa koji i nije toliko poremetio planirani koncept ovog osvrta koliko ide u prilog nekim ovdje ranije iznešenim ocjenama.
Naime, predsjednik Bundesbanke Jens Vajdman upravo je zatražio da bude razriješen do kraja ove godine, nakon što je čitavu deceniju proveo na toj funkciji. Ono što je interesantno je što se vijest o tome provukla kroz evropske medije toliko neopaženo, u formi puke informacije, bez ikakvog osvrta, stava ili pokušaja da se protumači čin koji je sve samo ne odluka nekoga ko je tek tako iz ličnih razloga poželio da više ne bude na čelu najmoćnije centralne banke u Evropi.
Ostavku je podnio jedan od najvećih kritičara aktuelne politike ECB, neko ko se sopstvenim djelovanjem prepoznavao u ulozi čuvara evropskih ugovora i ko je nastojao da se odupre ideji da treba težiti podsticanju inflacije.
Vajdmanova borba protiv pošasti nametnutog favorizovanja doštampavanja novca i nultih kamatnih stopa omogućila mu je da ga svijet upamti kao samouvjerenog intelektualnog ratnika svjesnog pretjerivanja ECB u njenim najdestruktivnijim porocima. Ipak, napuštanje bojnog polja u trenutku kada je nametanje tipično anglosaksonskih metoda počelo da razara eurozonu oduzelo je velikom dijelu Starog kontinenta razlog da vjeruje da će njihov novac biti sve manje vrijedan. Njihov, a jednako i naš, jer preko zavnične valute dijelimo sudbinu većine evropskih ekonomija.
Inflacija u Njemačkoj najviša je u posljednjih 30 godina, kamatne stope su negativne, a Vajdmanova borba da se suprotstavi opštem trendu postajala je sve besmislenija. Riječi koje je provukao kroz tekst ostavke da je ključno ne izgubiti iz vida potencijalne inflatorne rizike mogle bi da predstavljaju važnu poruku za predsjednicu ECB Kristin Lagard, koja se, međutim, uobičajeno oglušuje na takve signale.
Vajdmanova ostavka nije izuzetak – i njegov prethodnik Aksel Veber iz sličnih razloga je napustio ovu funkciju, baš kao i njegov prethodnik Jirgen Stark koji je samo na taj načinu uspio da se odupre pritiscima da pristane na program otkupa duga, posebno zemalja juga eurozone, uvjeren da će takva nekonvencionalna politika ECB stvoriti zavisnost koje će se kasnije biti teško osloboditi. Vrijeme je pokazalo da su se njihove tvrdnje obistinile, no ECB nije mijenjala pravac.
Ako je Vajdmanova ostavka zaista izraz protivljenja sprovođenju devastirajućih scenarija za svijet i ima neke nade, čak i kada se oni sa takvim stavovima povlače iz primarnog fokusa – oni ipak postoje, mogu da djeluju i da edukuju druge o štetnost aktuelne politike. No, postoji i mogućnost da je sve samo iluzija u kojoj oni sa ovakvim stavovima služe da bi odsustvom istrajnosti u davanju otpora zapravo samo postali garancija uspješnom sprovođenju onih principa protiv kojih prikazuju da se bore.
Kako nas od trenutka u kojem će ECB i zvanično ponuditi odgovor na pitanje kako će crnogorsko korišćenje njemačkog eura biti tretirano tokom integracionog procesa dijele godine, jedino što preostaje je da posmatramo koliko i kako ćemo moći da opstanemo sa ovakvim odnosom cijena i načelno jake valute koja suštinski slabi.
U međuvremenu će izaći na vidjelo i da li je borba njemačkih buntovnika iz ove priče zaista bila iskrena i smislena na osnovu toga da li će neko iz ECB ipak zaustaviti trend koji i Evropu i euro uvlači u još dublju krizu. Ukoliko do toga ne dođe možda i zauvijek i u svemu izgubimo vjeru u protivnike politike koju vode štetočine, jer su upravo njima poslužili kao garancija da protivljenje destrukciji nije bilo dovoljno uporno, iskreno i smisleno.
