Kako je to definisala CBCG u svojim evaluacijama i preporukama, problem rasta toksične aktive u bilansima banaka ponovo je aktiviran nakon perioda uspješne sanacije u 2011. godini. Naime, banke u Crnoj Gori su do kraja 2011. godine prodale 596,84 miliona eura NPL (Non Performing Loans) kategorije. Podaci za 2012. god. još nijesu kompletirani. Na nivou crnogorskog bankarskog sistema, prikazani iznosi nekvalitetnih kredita se kreću na nivou od oko 18 odsto ukupnih kredita. Uslijed izlaska na vidjelo loših kredita banaka koje do skoro nijesu prikazivale značajniju ranjivost obimom loših kredita, kao i sveprisutna globalna finansijska kriza koja ne jenjava, znakoviti su elementi koji se direktno odražavaju i na raspoloživost sredstava za nove plasmane.
Banke se oslanjaju na domaće depozite: Pojačanje prethodne teze nalazimo u primjetnom trendu da se banke sa osnivačima van Crne Gore, sve više oslanjaju na domaće depozite kao značajnije stavke na Pasivnoj strani bilansa, što pravi pritisak na povećanje kamata na plasmane. Rječit podatak o regionalnim tendencijama je da su strane banke od polovine 2011. godine do polovine 2012. god. smanjile svoju izloženost u šest zemalja srednje i istočne Evrope za približno 53 milijardi dolara, odnosno 4,8 odsto BDP-a tih zemalja, što je objavila Banka za međunarodno poravnanje (BIS).
Svi podaci koji se uzimaju u razmatranje, nameću zaključak o očekivanom bankarskom konzervativnom pristupu plasmanima u 2013. godini što ukazuje da je nerealno očekivati značajan pad aktivnih kamata. Možemo konstatovati da kreditni rizik, značajno izražen tokom 2012. godine, biće aktuelan i u 2013. godini. Korekcija aktivnih kamatnih stopa se može očekivati jedino kroz prethodno značajniju korekciju na dolje, kamate na depozite, što su neke banke već krenule, ali i doživjele javnu kritiku od ljudi koji ne poznaju bankarsko poslovanje. Podsjetiću da aktivne kamatne stope (plasmani) se formiraju na osnovu cijene novca, rizika i troškova obrade kreditnih zahtjeva, a većinom se zaboravlja i na imobilisana sredstva koja se kroz Obaveznu rezervu drže kod Centralne banke, što sve zajedno utiče na cijenu kredita. Pomenutim elementima cijene novca svakako treba priključiti i nivo inflacije koja se nameće kao sve značajniji element, sa predikcijom od 5-6 odsto na godišnjem nivou za 2012. god. kako je u zadnjem izvještaju CBCG najavljeno. Sa druge strane da li se rizik plasmana smanjuje kroz kvalitet privrednih subjekata?
Trend rasta blokiranih preduzeća: Pa ne bi se moglo reći s obzirom da imamo trend rasta blokiranih preduzeća gdje je na kraju novembra 2012. godine bilo više od 12.000 preduzeća i preduzetnika pri čemu je registrovano i uvećanje ukupnog duga za 9 odsto na 435 miliona eura. Koncentracija je jako izražena pa 10 najvećih dužnika vuče oko četvrtinu duga, ili nominalno oko 110 miliona eura, dok 50 kompanija duguje oko 206 miliona eura što predstavlja 47 odsto vrijednosti duga. Postavlja se pitanje, a šta sa onim unutrašnjim dugom koji nije prijavljen kroz sistem, gdje se tek pri objavi stečaja neke firme, obavještavaju svi subjekti da prijave svoja potraživanja?
Ne čekati pomoć sa strane: Koliko se iscrpila mogućnost banki majki u preuzimanju loših kredita, ne može se tačno reći, ali zavisi od strategije vlasnika banaka i samo vrijeme će pokazati adekvatnost njihovih poteza na postojeće stanje. Čekati na pomoć sa strane, pogotovo u kriznim periodima nije preporučljivo, tako da nam je neophodan sistemski pristup za identifikaciju firmi sa potencijalom, koje bi se restrukturirale, a uslov bi bio da su preduzeća solventna, da imaju tržište, ali nažalost i evidentan problem sa likvidošću. Ovdje se nameće pitanje izvora sredstava za reprogramiranje dugova. Da li se čeka na državu da kroz saradnju sa međunarodnim finansijskim institucijama obezbjedi kapital za izmještanje loših kredita iz banaka? Po kojim kriterijumima, cijeni itd. Crnogorske banke su već praktikovale reprogramiranje dospjelih potraživanja i prodaju potraživanja, ali da li na adekvatan način, uz kvalitetan due-diligance firmi, ili kupovinu vremena, to je pitanje. Sve ukazuje da se moramo jače sami organizovati i sistemski naći optimalni model za saniranje loših kredita i poboljšanje likvidnosti.
Kvalitetniji privredni subjekti, stimulativna i jasna pravna infrastruktura i efikasne institucije su elementi koji omogućavaju kvalitetniju alokaciju sredstava, a time i prihvatljivo nisku cijenu novca za kreditiranje privrede i stanovništva. Mada, opet pored svih procedura, kapitala i dobre volje, bez kvalifikovanih dokazanih profesionalaca u poslu, ili moderno definisano ljudskih resursa, ali u punom značenju tih riječi, sve akcije će propasti. (Autor ima iskustvo rada u Centralnoj banci, projektima Svjetske banke i rada u komercijalnim bankama).
