O mentalnim bolestima i dalje se priča ispod glasa ili se uopšte ne priča. Stide se da o tome govore i bolesni i njihovi najbliži iako je 21. vijek. Tek kad na plakatama ili u novinama ugledamo čitulju iz koje saznamo da je "preminula iznenada ili tragično" (a takvih je bilo ovih dana), shvatimo da kao društvo ne činimo ništa da prepoznamo "male signale" koji mnogo otkrivaju – a koji bi pomogli da mlado biće odvratimo od toga da digne ruku na sebe.
Stručnjaci kažu da je crveni alarm upaljen odavno. Da su godine epidemije, karantina, društvene mreže, surovo okruženje ionako ranjive adolescente učinili dodatno osjetljivim.
Sagovornica Portala Analitika, psihološkinja Adriana Pejaković ukazuje da se Crna Gora nalazi u svjetskom vrhu po broju samoubistava, te da godinama upozoravaju na ovakvo stanje.
Adriana Pejaković
Dodaje da je situacija često takva da krijemo ili ne prepoznajemo mentalne bolesti, iako ima mnogo ljudi koji pate od depresije, anksioznih poremećaja, koriste drogu ili alkohol i uzimaju anksiolitike na svoju ruku.
„Mentalno zdravlje i dalje kod nas predstavlja tabu i ne znamo kome i kako da se obratimo kada nam je potrebna pomoć. Vlada uvjerenje da moramo "biti jaki" i da se mentalni problemi dešavaju slabima. A od ključne je važnosti da prepoznamo simptome jer oni ukazuju da nešto nije u redu i da nam je potrebna pomoć“, ističe Pejaković.
Mladi u posebnom riziku
Mladi su, dodaje naša sagovorniva, u posebnom riziku, pa je samoubistvo treći vodeći uzrok smrti u dobi od 15 do 24 godine u svijetu.
„Radi se o izuzetno osjetljivom adolescentom periodu u kome mlada osoba prolazi kroz razne promjene u pokušaju izgradnje identiteta i nalaženja mjesta u svijetu. Upravo u ovom ranjivom periodu veoma je važno da se pruži podrška i to u porodici, u školi i od strane sistema“, napominje Pejaković.
U periodu adolencencije mladi se, kako dodaje, nalaze u svojevrsnoj krizi samoj po sebi, a nije lako prolaziti kroz razne psihofizičke promjene i kada su uslovi odrastanja stabilni.
„Ako se tome doda problematična porodična situacija, ekonomski izazovi i siromaštvo, vršnjačko neslaganje ili nasilje, problemi jednoroditeljskih porodica, invalidnost, nacionalna pripadnost - onda se problemi za mlade usložnjavaju“, navodi Pejaković.
Do mentalnih problema, kako ukazuje, može doći usljed raznih faktora, a oni koji su u tom periodu najizraženiji su depresija, anksiozni poremećaji, anoreksija, bulimija, samopovređivanje, te pokušaji suicida i suicid.
Iako je, kaže ona, depresija jedna od vodećih uzroka suicida, kod adolescenata ne izgleda tako očigledna kao kod starijih.
„Mladi često neće plakati, žaliti se, povlačiti u sebe (mada se to može desiti), već će izgledati ljuto, ponašati se agresivno, konzumirati alkohol i uopšteno izgledati buntovno, a u stvari imati problem. To ne znači da je svaki buntovni adolescent depresivan, ali znači da bi trebalo obratiti pažnju na promjene ponašanja. Takođe, trebalo bi se upoznati sa uobičajenim mitovima vezanim za samoubistvo – „ko priča o tome - to neće uraditi“, „ako pričamo o tome-usadićemo mladoj osobi ideju u glavu, „mladi tako žele da privuku pažnju“… pojašnjava naša sagovornica.
Autodestruktivnost kod mladih ima funkciju poruke
Djeca, dodaje ona, moraju imati slobodu da mogu reći bilo šta bez osude i straha, te da tabu tema vezanih za mentalno zdravlje i bilo šta što se dešava adolescentu ne treba da bude u porodici.
„Autodestruktivnost kod mladih ima funkciju poruke i oslobađanja od patnje. Osoba koja pokuša suicid uvijek ima dva dijela sebe, jedan koji želi da živi i drugi koji želi da se oslobodi patnje“, kaže Pejaković.
Kod mladih se, navodi ona, često dešava i da burno reaguju i koriste mehanizam odbrane „acting out“, odnosno ishitrenu provalu emocija i nepromišljeno ponašanje, pa je dostupna pomoć u tom trenutku od krucijalne važnosti.
„SOS linija za prevenciju suicida, pomoć porodice, školski psiholog, psihoterapija i psihijatrijska pomoć neki su od važnih vidova borbe za prevenciju suicida. Mladi često imaju kognitivni stav da je smrt konačna i nepromjenjiva, ali emotivno mogu relativizovati smrt i na taj način se lakše odlučiti za čin samoubistva. Ono što bi u odrasloj dobi izgledalo kao premostivo, za mlade nekad bude i veliki problem, pa je važno povezati se sa njima da bismo ukazali da su svi problemi rješivi i da izlaz postoji“, pojašnjava Pejaković.
Na pitanje koliko kultura (ne)vođenja razgovora o mentalnom zdravlju doprinosi ekstremnim slučajevima poput želje za oduzimanjem života, Pejaković kaže da se plašimo da govorimo o izazovima mentalnog zdravlja, kao da je to zarazna bolest koja se prenosi razgovorom.
„Radije idemo kod gatara, uzimamo ljekove na svoju ruku, odlažemo liječenje, a ovaj stav prenosimo i na djecu. Zato je veoma važno da se stigma sa mentalnog zdravlja uklanja, da znamo kako da prepoznamo znake upozorenja, kako da njegujemo mentalno zdravlje. Fali nam znanje o životnim vještinama koje bismo prenijeli mladima da bi se mogli psihofizički razvijati kako treba. Potrebno je i nužno ulagati u ovu oblast i stvoriti mrežu podrške profesionalaca čije su usluge lako dostupne u zajednici“, kaže Pejaković.
Povezanost i osjećaj razumijevanja od velikog značaja
Znaci upozorenja da se ponašanje kod djeteta mijenja su, navodi, povlačenje u sebe, razdražljivost, agresivnost, priča o smrti, poklanjanje svojih stvari, gubitak interesovanja za omiljenje aktivnosti, gubitak apetita…
Roditelj, kaže Pejaković, mora imati otvoren sa djetetom i treba razgovarati o svemu uz uvažavanje njegovog stava.
„Nikako ne bi trebalo otpisivati značaj toga kako se dijete osjeća, ismijavati ga, govoriti mu da samo traži pažnju, ućutkivati ga ako iznese tešku temu kao što je samoubistvo. To je roditeljima stravično, naravno. Ali je mnogo važno da se adolescent osjeća prihvaćeno, sigurno i da može reći sve što želi“, ističe Pejaković.
Dodaje da povezanost i osjećaj da ih neko razumije može biti od najvećeg značaja u tom trenutku.
„Takođe, pomoć se može tražiti i od školskog psihologa ili pedagoga škole koji može predložiti psihoterapiju ili odlazak kod psihijatra (upućuje ljekar opšte prakse). Svakako da, ukoliko primijetimo da problem postoji, ne izbjegavajmo odlazak kod stručnjaka koji nam može pomoći, kako i samom djetetu tako i porodici da ojača i funkcioniše bolje“, navodi Pejaković.
Istraživanja, kaže, pokazuju da adolescenti prije svega nastoje da razgovaraju o tome sa roditeljima, pa tek onda sa stručnjakom.
„Izuzetno je bitan prihvatajući, otvoren i empatičan stav roditelja, koji će potražiti stručnu pomoć ukoliko je situacija ozbiljna i na taj način i pružiti podršku adolescentu. Ne zaboravimo da je pokušaj samoubistva proces, koji se prvo javlja kao misao, zatim kao namjera pa kasnije kao pokušaj, iako ne pokuša svako ko razmišlja o tome. Važno je da u ovom procesu svaku tačku shvatimo ozbiljno i ovu temu ne izbjegavamo. Na nama je da im pomognemo da riješe svoje probleme i da otkriju ljepotu i svrhu življenja“, napominje Pejaković.
Obrazovni sistem ima višestruku funkciju
Govoreći o značaju prevencije i ulozi obrazovnog sistema, Pejaković navodi da je veoma značajan, te da u životu djece i adolescenata ima višestruku finkciju.
„Kroz školski sistem se obrazujemo, ali i učimo se socijalnoj interakciji, gradimo osjećaj pripadnosti vršnjačkoj grupi, tražimo svoje mjesto. Ukoliko naiđe na razumijevanje i pomoć za ostvarivanje svojih potencijala ili pomoć za rješavanje svojih problema adolescent ima jak sistem podrške“, kaže Pejaković.
U ovoj dobi je, kaže, osjećaj pripadnosti vršnjačkoj grupi i školi jednako važan kao i pripadnost porodici.
„Važno je da školski sistem u saradnji sa roditeljima prepoznaje probleme, rješava ih, upućuje dalje ako je potrebno i kontinuirano edukuje mlade na teme mentalnog zdravlja, vršnjačke sloge i nasilja, tema kao što su seksualnost, emocije, socijalne vještine i druge teme koje su za mlade značajne. Obrazovni sistem na taj način ojačava mlade i djeluje preventivno što je jedna od najznačajnijih stvari koje za mlade može uraditi, ističe Pejaković.
Dok se političari svađaju, naša djeca stradaju
Javni prostor se, dodaje, mora kultivisati, te da raznim toksičnim medijskim sadržajima punim psovki i nasilja ne treba davati da 'truju' djecu.
„Rijaliti programi, svađe u javnom prostoru, toksični komentari na društvenim mrežama se moraju sakcionisati jer izazivaju osjećaj nesigurnosti, progonjenosti i nelagode. Tolerancija, orijentacija na humano, a manje na materijalno, na kulturu i sport moraju biti promovisane i cijenjene“, ističe Pejaković.
Mediji bi, navode, trebalo da objektivno izvještavaju i da napuste senzacionalistički stav i predimezioniranu crnu hroniku.
„Sve ovo bi uticalo na poboljšanje opšte klime u društvu. Osjećamo se nemoćno i ogorčeno, jer dok se političari svađaju, naša djeca stradaju, a to ne smijemo kao društvo dozvoljavati. Moramo se orijentisati na prave vrijednosti“, napominje Pejaković.
Osim navedenog, potrebna je i nacionalna strategija za unapređenje mentalnog zdravlja, ulaganje u intervencije u zajednici, edukacije na školskom nivou o značaju mentalnog zdravlja, objektivno i nesenzionalističko medijsko izvještavanje o mentalnom zdravlju…
Takođe, ističe i da bi nosioci javnih funkcija, institucije i stručnjaci morali da se ozbiljno pozabave ovim problemom.
„Prethodna kovid kriza i izolacija, dalja ekonomska kriza, društvena previranja i nesigurnost se prelivaju na porodice, a u porodicama često stradaju najranjiviji, a to su djeca. Ne smijemo to da dozvolimo i moramo uticati na sistem da pruži podršku i ojača porodice i mlade, jer nemamo drugu budućnost“, zaključuje Pejaković.
