Azuri su se domogli druge kontinentanle titule u istoriji, a prve poslije 53 godine. Gordi albion je propustio još jednu šansu da osvoji premijerni trofej na evropskim šampionatima i ostaje sa samo jednim peharom na velikim takmičenjima osvojenim na Prvenstvu svijeta 1966.
Apsolutni heroj italijana je golman Đanluiđi Donaruma, koji je zaustavio pokušaje Džejdona Sanča u četvrtoj i Bukaja Sake u petoj seriji!
Imali su Englezi prednost na penalima, poslije promašaja Andree Belotija u drugoj seriji, ali su posljednja tri jedanaesterca propustili. Prije SančaiSake, neprecizan je bio i Markus Rašford pogodivši stativu.
Otuda im ni neiskorišćeni penal Žoržinja nije pomogao. Vembli ispunjen praktično do posljednjeg mjesta je zanijemio, Engleska je još jednom ostala praznih šaka, Italija je na krovu Evrope.
Poslije svega viđenog tokom 120 minuta, reklo bi se više nego zasluženo su Azuri slavili. Iako su morali da jure zaostatak od drugog minuta i gola Luka Šoa, sve vrijeme su bili konkretniji rival i napadali, što im se na kraju isplatilo. Leonardo Bonuči je pogotkom u 67. izjednačio i, ispostaviće se, poveo tim ka konačnom trijumfu.
Finalni okršaj otvoren je najbržim golom u istoriji finala evropskih prvenstava. Poslije svega jednog minuta i 57 sekundi zatresla se mreža Italije.
Otvorio je Hari Kejn kontra-napad Engleske, poslao loptu na desnu stranu ka Kiranu Tripijeu, a ovaj centrirao na drugu stativu do usamljenog Šoa, koji je udarcem od bliže stative doveo Gordi albion do prednosti.
Rani pogodak obećavao je spektakl, ali je do kraja utakmice samo jedan tim bio raspoložen za igru – Italija. Engleska je, uprkos frenetičnoj podršci sa tribina Vemblija, najveći dio meča provela sa svim igračima u svojih 30 metara.
Bez napadačkih ambicija igrali su Ostrvljani, o čemu govori podatak da je jedini šut u okvir gola, od ukupno pet, bio pogodak Šoa. Namjera je bila više nego jasna – odbraniti pošto-poto stečeno vođstvo.
Poslije prvog poluvremena djelovalo je da bi u tome mogli da uspiju, pošto ni Azuri nijesu briljirali u napadu zapretivši samo kod udarca sa distance raspoloženog Federika Kjeze.
Ipak, drugo poluvreme donijelo je pravu dominaciju Italijana, često i posjed lopte, preko 70 odsto.
Izmjene koje je napravio Roberto Mančini potpuno su zbunile Engleze i njihovog selektora Gareta Sautgejta. Posebno odluka iskusnog stratega da umjesto neprimjetnog Ćira Imobilea ubaci Domenika Berardija i zaigra sa Lorencom Insinjem kao „lažnom“ devetkom.
Izuzetno pogubljeno djelovao je domaći sastav, što je Italija koristila i vršila pravu opsadu na gol Džordana Pikforda. Čuvar mreže Gordi albiona spašavao je tim kod pokušaja Insinjea u 57. i Kjeze u 62, ali je nedugo zatim bio potpuno nemoćan.
Poslije kornera i velike gužve, Pikford je udarac Marka Veratija sproveo do stative, lopta se odbila do Leonarda Bonučija koji ju je praktično sa metar vratio u mrežu i izjednačio rezultat.
Momentum se tada potpuno prebacio na stranu Italijana i napadi u talasima nijesu prestajali. Uspjela je, ipak, Engleska da se konsoliduje, pa je do kraja viđena još samo šansa Berardija i rezultat je ostao nepromijenjen.
I u produžecima se igralo u istom ritmu. Azuri su više željeli gol, a Gordi albion odbranu istog. Kako je vrijeme odmicalo, tako je umor činio svoje. Tempo je sve više opadao, obazrivost ekipa pojačavala, pa se na kraju pobjednik rješavao u penal seriji.
Na putu ka finalu, Italijani su upisali svih šest pobjeda.
U grupi A su savladali Tursku, Švajcarsku i Vels, zatim u osmini finala Austriju, pa u četvrtfinalu Belgiju i na kraju u polufinalu Španiju poslije boljeg izvođenja jedanaesteraca.
Engleska je u grupi pobijedila Hrvatsku i Češku, remizirala sa Škotskom, prije nego što je u nokaut fazi trijumfovala nad Nemačkom, Ukrajinom i Danskom.
