U drugom poluvremenu imali smo tri viška, odnosno sa krilnih pozicija dva šuta u odnosu na prvo poluvrijeme kada su Jovanka, koja je dala nekoliko penala, i Ivona, postigle 11 golova. Do odmora se igralo i široko, bilo je prostora za pivote i za bekove da prođu, a onda se sve to promijenilo, a sigurna sam da nijesmo mijenjali taktiku. Jer, ona nas je dovela do prednosti od četiri gola. Ali jednostavno, bila je slabija koncentracija i bilo je puno ishitrenih šuteva...
Na primjer, jasno se čulo kada je Bojana na tajm-autu kazala da se radi akcija do kraja i spusti višak, a šutnuli smo na treći pas. I to je taj umor i ne zamjeram im. Samo navodim primjer koliko je nedostatak igrača, odnosno zamjena, uticao da pravimo greške. Znači, u drugom poluvremenu je bilo malo šuteva sa krila, pivota i kao da smo pod stresom sačekali nastavak. Kao da smo jurili minus.
U posljednjim minutima došli su promašaji i to kada je bilo najbitnije. Pretpostavljam i zbog ogromne želje.
Postigli smo 18 u prvom, a samo sedam golova u drugom poluvremenu što je velika razlika. Srbija u igri ništa nije promijenila, ali mi jesmo. Naravno, iz opravdanih razloga, jer je namjera bila prava. Sve su se borile i niko ništa ne može da im zamjeri. Marina je ponovo bila na dobrom nivou. Branila je nemoguće šuteve, do posljednjeg minuta podizala i nosila ekipu na svojim krilima.
Ne volim da pričam o suđenju, ali ponovo je bilo diskutabilnih odluka. Mislim da su predviđeli nekoliko probijanja, a i da su preoštro isključivali naše igračice. Ali i pored svega toga bili smo u igri.
Ovo je dobra škola za nas i pravi trenutak da učimo iz grešaka.
