Plamenčevo pismo obiluje uvredama i kletvama, a završava direktnom prijetnjom upućenom Krivokapiću, da će, ukoliko predsjednik parlamenta još jednom u „svoja pogana usta“ uzme crkvu Svete Trojice na Rumiji, po uzoru na svog čukunđeda, vojvodu popa Iliju Plamenca, „koji se stavio u zaštitu Crnogoraca štiteći im vjeru“, skinuti mantiju i Krivokapić će „dobiti ono što poduže zaslužuje“.
Plamenac tvrdi u pismu, pitajući Krivokapića „koji ga je to đavo spopao pa opet zabija trn u zdravu nogu“, da crkva Svete Trojice na Rumiji nije poremetila odnose između tri vjere u Baru, niti je, kako tumači Krivokapić „zabijanje u simbol suživota“ koji „udara na temeljne vrijednosti Crne Gore“.
„Crkva Svete Trojice na Rumiji je ovaploćenje nade i želje, čežnje i težnje naroda koji je vjekovima u litiji, za krstom Svetog Jovana Vladimira, išao na vrh Rumije, ovaploćenje njegove vjere da će se tu jednog dana vratiti crkva, da će „doletjeti“, kako to kaže predanje“, tvrdi Plamenac.
On negira Krivokapićeve riječi da su muhamedanci i rimokataloci prestali da prisustvuju rumijskim bogosluženjima zato što je na vrh Rumije postavljena metalna crkva i kaže da su rumijsku litiju pedesetih godina prošlog vijeka zabranile komunističke vlasti, za koje tvrdi da su Krivokapićevo duhovno ishodište, te da ju je osamdesetih godina obnovio tadašnji paroh barski Bogić Femić, „reskirajući građansku sigurnost svoje porodice“.
Plamenac tvrdi da su barski muhamedanci i rimokatolici išli u pravoslavnoj litiji na Rumiju onda kada su Crnu Goru, „preko 95 odsto“, naseljavali Srbi pravoslavne, muhamedanske i rimokatoličke vjere, i „dok su imali živo pamćenje da su svi bili pravoslavci, i dok su poštovali tradiciju, običaj i nadu svojih pravoslavnih predaka“.
Plamenac dalje tvrdi da su jugoslovenski komunisti, „fatalnom greškom Engleza“, preoteli vlast u Jugoslaviji, i nametnuli pravilo „da nijesi ono što jesi nego si ono „kako se pišeš“.
„I tako se srpski nacion u Crnoj Gori udrobio u sijaset novih. Ali čak ni ubrizgavanje nove nacionalne i religijske doktrine nije sasvim odvojilo barske muhamedance i rimokatolike od rumijskog kulta“, piše Plamenac i dodaje, aludirajući na ta da su posljednjih godina na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova kadrovi Krivokapićevog SDP-a:
„Ni uz pomoć Ministarstva policije na koje se politička partija koju predvodite već godinama halapljivo navalila, u Baru i njegovoj okolini nećete naći muhamedanca ili rimokatolika kojem smeta crkva na Rumiji. Jer, i njihovi preci su u rumijskoj litiji nosili po kamen da bi ona bila tu. Naćićete, za potrebe medija, samo nekog aktivistu crnogorske vladajuće koalicije, ili nekog siromaška kojem će ovi Vaši da priprijete, kao što su to uradili uoči referenduma o državnom statusu Crne Gore i uoči svih dosadašnjih izbora“, navodi Plamenac.
Autor pisma pita šefa crnogorskog parlamenta što je on, lično učinio za očuvanje i njegovanje rumijskog kulta, osim što na njega uporno izliva „otrov adske duše svoje“?
U nastavku pisma, u stilu ove posljednje opaske, Plamenac je naveo mnoštvo uvreda i kletvi upućenih Krivokapiću, koristeći jezik mržnje, navodeći na kraju da je „ovoga puta bio fin“.
Autor nabraja što će Krivokapić dobiti i što izgubiti „takne“ li crkvu na Rumiji i veli da predsjednik parlamenta „neće imati za što da se uhvati kada ga spopadne frka da, za potrebe medijskog nastupa vladajuće koalicije kojoj zdušno pripada, crnogorskoj javnosti skrećete pažnju sa lopovluka i ostalih nepočinstava njegove družine iz vlasti“.
A dobiće, nastavlja Plamenac, to da će „Rumija postati mjesto poklonjenja crkvi mučenici pravoslavnih cijeloga svijeta“, uz opasku da će to Krivokapić „po svojoj pameti“ vidjeti kao šansu da se nešto preko turizma ušićari.
„Ali, zapamtite – suze izlivene na taj svojevrsni pravoslavni zid plača razbiće Vas!“, prijeti Plamenac.
Nastavljajući u tom tonu, Plamenac veli da bi Krivokapić, kad bi o nekoj džamiji govorio kao o pravoslavnoj crkvi, „i da kao nas pravoslavce vrijeđa muhamedance, „dobio bombaša samoubicu u Skupštini Crne Gore“, čija je on, Krivikapić personifikacija!“
Plamenac pita Krivokapića da li je svjestan da je svojim istupom, koji autor pisma smatra izlivom mržnje prema Pravoslavnoj crkvi, „bacio rukavicu u lice crnogorskom Javnom tužiocu“, „onom Javnom tužiocu koji je, demonstrirajući svoje neznanje, kao govor mržnje procesuirao prokletstvo mitropolita Amfilohija“, koji je, kako Plamenac podsjeća, rekao: „Ko srušio crkvu na Rumiji, Bog srušio njega i njegovo potomstvo!“
Autor javnog obraćanja ponavlja potom tezu koju je sam Amfilohije kazao, pravdajući svoju kletvu - da je Sveti Petar Cetinjski napravio državu Crnu Goru izričući prokletstva, te da kletva nije mržnja, već dobra namjera!
„Kletva nije mržnja! Naprotiv, ona je dobra namjera, metod kojeg Crkva koristi odvajkada da one koji se ne boje Boga odvrati od zlog djela, da zbog tog zlog djela ne bi ispaštali u vječnom životu. E, sada ste tog istog Javnog tužioca gurnuli u priliku da se pokaže ko je: da li čovjek, ili Vaš podrepaš?“ pita Plamenac, tvrdeći:
„Vidite, Krivokapiću, ovoga puta bio sam fin“.
Plamenac pismo završava direktnom prijetnjom Krivokapiću:
„Ali, stavite li još jednom crkvu Svete Trojice na Rumiji u Vaša pogana usta, po uzoru na mog čukunđeda vojvodu popa Iliju Plamenca, koji se stavio u zaštitu Crnogoraca štiteći im vjeru, dok Vam budem pisao skinuću mantiju i dobićete što poduže zaslužujete!“ piše Plamenac.
