Inicijatori dokumenta, koji je mahom odbačen od strane većine onih kojima je poslat, navode da smatraju da je usvajanje njihovih predloga ključno za „prevazilaženje podjela koje su najveća prepreka na putu demokratske integracije crnogorskog društva i ekonomskog razvoja naše države“.
- Svjesni svog ograničenog dometa u institucionalnoj ravni, nudimo svim paralamentarnim strankama da prihvate ovu Deklaraciju – navodi se između ostalog u dokumentu nazvanom „Deklaracija o pomirenju“.
Predlozi inicijatora glase (prenijeto u cijelosti):
- Polazeći od ravnopravnosti građana i naroda, uzimajući u obzir da Srbi u Crnoj Gori čine više od 15% populacije, dopuniti član 79. Ustava tako da se otkloni mogućnost da Srbi u Crnoj Gori budu prepoznati i tretirani kao nacionalna manjina.
- Uvažavajući činjenicu da Ustav crnogorskom jeziku daje status službenog jezika, a prihvatajući specifičnost našeg istorijskog i kulturnog nasljeđa, dati status službenog jezika i srpskom jeziku ijekavskog izgovora.
- Zastavu trobojku (crvena, plavetna, bijela) uvesti u upotrebu kao istorijsku zastavu koja se može koristiti na narodnim svečanostima. Istovremeno od svih političkih partija i organizacija tražimo a građanima preporučujemo da trajno uvaže obje zastave, državnu i istorijsku, kao znak svjesne volje za prevazilaženjem dosadašnjih podjela i obnavljanjem cjelovitosti građanskog života.
- Saglasno Zakonu o himni, izvršiti izmjenu teksta himne; posljednje dvije strofe ukloniti, uz obavezu da se na adekvatan način dopiše strofa ili stih koji bi nesumnjivo ukazivao na vječnost i državnu trajnost Crne Gore.
Uz „Deklaraciju“ je poslat na više adresa još jedan dokument – datoteka nazvana „Potpisnici Deklaracije koji se iskazuju kao Crnogorci“. U tom dokumentu navedeno je 27 imena. Pored– Miodraga Perovića, Željka Ivanovića i Milke Tadić - Mijović, navedeno je više stalnih saradnika i kolumnista tih medija među kojima su imena: Milana Popovića, Filipa Kovačevića, Zorana Živkovića, Božene Jelušić, Blagoja Grahovca i Miodraga Lekića. Među ličnostima čija su imena navedena u dokumentu su još: Žarko Rakčević, Svetozar Jovićević, Balša Brković, Boško Odalović, Stevan Koprivica, Tatjana Bečanović, Žarko Đurović, Željko Sošić, Ljubiša Krgović, Momir Marković, Petar Vukoslavčević, Živko Andrijašević, Bato Đurović, Boris Kraljević, Boško Odalović, Dragan Radulović, Marinko Vorgić i Željko Sošić.
Pobjeda je kontaktirala više ličnosti čija su imena navedena na spisku. Više ih je reklo da nijesu konsultovani i da ne podržavaju inicijativu koju je pokrenula ta medijska kuća.
Željko Sošić, režiser – Potpisao sam deklaraciju o pomirenju. Za ostala pitanja, ako vas interesuje, obratite mi se mejlom, pa ću da razmotrim.
Prof. dr Živko Andrijašević, profesor Univerziteta Crne Gore – Dobio sam taj papir na kojem je bilo i moje ime. Nijesam potpisao.
Prof. dr Svetozar Jovićević, profesor Univerziteta Crne Gore.
Prenosimo razgovor novinara i profesora Jovićevića:
- Profesore, da li ste potpisali deklaraciju o pomirenju?
- Naslućujem o čemu se radi, ali ne, nijesam dobio.
- Evo, pročitaću vam.
- Znao sam da se nešto oko toga razgovara, ali ništa nijesam dobio niti potpisao. Pravo da Vam kažem, zaokupljen sam sobom i svojom porodicom.
- Biste li potpisali ovu deklaraciju da ste je dobili? Vi ste na spisku pod brojem dva. Prvi je prof. dr Miodrag Perović, a onda Vi.
- Nemojte me sad navodit da kažem što bih, što ne bih. Najvjerovatnije ne bih. Odustao sam davno od bilo kakvih potpisivanja, osim što ja sam napišem.
- U redu, samo pitam.
- Važi, važi…
Božena Jelušić, profesorica crnogorskog jezika i književnosti – Nemam komentar. Molim Vas samo to stavite, to je moj odgovor. Voljela bih da se moje ime ne koristi u ovoj priči. Poznata mi je deklaracija, ali ja nijesam potpisnica.
Dragan Radulović, književnik - Šuplja priča: Književnik Dragan Radulović kaže da je upoznat sa sadržajem teksta deklaracije o pomirenju, ali da nije potpisnik tog dokumenta.
- Unaprijed su napisali imena ljudi koji su potpisnici. Među njima i moje. Tek onda su mi dali da to pogledam. Pogledao sam tekst. Mahom, šuplja priča. Rekao sam da je to meni neprihvatljivo i da ja ne želim da to potpišem. Kazao sam, brišite moje ime – rekao je za Pobjedu Dragan Radulović.
Boško Odalović, slikar - Ne bih to potpisao ni pod koju cijenu: Slikar Boško Odalović vidno je iznenađen podatkom da je jedan od inicijatora deklaracije o pomirenju.
- Ludost i budalaština. Niti sam što potpisivao, niti sam što pokretao na tu temu. Ko god da je to uradio, uradio je pogrešnu stvar. Pri čistoj pameti, a vjerujte da me pamet dobro služi, tako nešto ne bih potpisao ni po koju cijenu. Nijesam lud čovjek i znam šta radim. Ako imaju moj potpis, do njega su došli na prevaru. Čitavo veče razmišljam otkud sad to. Nemam veze sa tom pričom. To svi moraju znati – kazao je Odalović.
Sreten Perović, književnik - Ustav se mijenja na referendumu:- Nijesam uopšte iznenađen zahtjevima, jer to su isti zahtjevi koji srpska strana godinama ponavlja. To me, lično, ne tangira uopšte, jer svako ima pravo da postavlja pitanja i ispostavlja zahtjeve, ali nema pravo da mijenja Ustav. Najviši pravni akt u državi mijenja se na referendumu, po utvrđenoj zakonskoj proceduri, a ne nikakvim kompromisima.
- Narodna zastava – to su gluposti. Narodna je zastava ona koja je državna. Naravno, sprskom narodu treba omogućiti da koriste zastavu matične države, ali to po zakonu treba da bude uz crnogorsku zastavu. Njihov argument za uvođenje takozvane narodne zastave je da je to narodna zastava. O kom narodu govore zagovornici ove ideje? Jesu li to Albanci, Muslimani, Bošnjaci, Crnogorci…
Dakle, ovo su zahtjevi koji se posljednjih 20 godina ponavljaju milion puta. Oni koji smatraju da je Srbija njihova domovina imaju pravo na zastavu sa srpskim obilježjem. To je jedno, a potpuno je drugo zahtjev za uvođenje narodne zastave. Jer, to bi bilo vraćanje na doba kralja Nikole koji je koketirao sa dvije zastave, sa Srbijom, što je dovelo do propasti Crne Gore, kao i njegove lično – kazao je pjesnik i akademik Sreten Perović u neformalnom razgovoru sa novinarom Pobjede.
Milorad Popović, književnik - Sa promjenom korita rado mijenjaju i barjake: Takozvanu deklaraciju o pomirenju Crne Gore primjerenije je nazvati deklaracija o razgradnji Crne Gore, to jest o njenom dodatnom cijepanju po nacionalnim i etničkim šavovima – kaže književnik Milorad Popović.
Da je ova inicijativa u suprotnosti sa temeljnim principima Ustava Crne Gore, multinacionalnog i građanskog bića našeg društva, te da je diskriminirajuća prema nacionalnim Crnogorcima koji čine relativnu većinu u Crnoj Gori, Popović dokazuje na dva primjera.- Njegoš kaže da nema kapa za dvije glave. Odista, nema u svijetu suverene države koja ima dvije zastave, dva grba ili dvije himne. Uvođenjem „istorijske“ ili „narodne“ zastave, uz postojeću državnu zastavu, izričito bi se priznala neodrživost Crne Gore kao multikulturalne i građanske države, jer državna zastava objedinjuje sve nacionalne, kulturne, jezičke i rasne razlike jednog društva. Koliko smo vidjeli Afroamerikanaca ili tamnoputih Francuza koji izgaraju pod zastavama onih koji su kolonizovali njihove pretke. Svaka državna zastava simboliše jedinstvo etničkih i kulturnih razlika. Ako bi bila usvojena ova stupidna inicijativa, Crna Gora bi bila jedinstvena po tome što bi se za njene sportske reprezentacije navijalo sa dvije zastave. U političkom kontekstu to bi izazvalo rat zastavama. Crvena bi personalizovala crnogorsku, a trobojka srpsku nacionalnost. U tom slučaju, čim sadašnja državna zastava ne bi nedvosmisleno personifikovala državnu i građansku suštinu Crne Gore, Bošnjaci, Albanci sa pravom bi insistirali da se ozvaniče i njihovi istorijski narodni barjaci. Nastavak priče već znamo iz primjera BiH i Makedonije – ističe Popović.
On naglašava da deklaracija nije motivisana samo etničkim i religijskim predrasudama prema manjinskim nacionalnim zajednicama, već je prvenstveno koncipirana sa pozicija velikosrpskog nacionalizma u odnosu na građanska i kulturna prava nacionalnih Crnogoraca.
To svjedoči činjenica što uz pitanje jezika, himne i zastave, inicijatori deklaracije nijesu tretirali pitanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve koja je bila jedan od glavnih nosilaca naše istorijske i kulturne tradicije, državnog i nacionalnog dostojanstva. Na ovakvo piskaranje dojučerašnjih Miloševićevih ambasadora i bivših indipendentista koji sa promjenom korita rado mijenjaju i barjake ne bi trebalo obraćati naročitu pozornost kad to ne bi bio dio široke kampanje koordinirane iz beogradskih centara moći koji se ne mogu pomiriti sa tim da Crna Gora ima svoje legitimne inrerese koji nijesu uvijek identični sa velikosrpskom politikom – izričit je Popović.
Akademik Rajko Todorović, slikar - Podmukli nasrtaj na dostojanstvo: Godine 2006. bio je demokratski referendum, sjajna prilika za vraćanje Crne Gore samoj sebi, njenom unutrašnjem miru i prosperitetu. Nažalost, velikosrpske grupacije u Crnoj Gori nijesu prihvatile Crnu Goru kao svoju jedinu domovinu, već su nastavili da tancuju po beogradskoj muzici trudeći se svim silama da ponište i obesmisle referendum i Crnu Goru kao državu. Za njih je Crna Gora samo državna kasa koju treba stalno i nemilosrdno prazniti.
Niko normalan nije protiv pomirenja, a ova deklaracija je samo još jedan podmukli nasrtaj na dostojanstvo i identitet Crne Gore i Crnogoraca, odnosno jeftini politikantski pamflet, koji je samo uvod u nove zahtjeve, u nove podjele, u novi koflikt. Šta je konačni cilj ove deklaracije ili budućih – poništenje Člana 1 Ustava Crne Gore, odnosno poništenje Crne Gore kao građanske države! Dakle, deklaracija je samo jeftina politikantska papazjanija i uvod u nove i veće podjele – kaže za Pobjedu Rajko Todorović Todor.
Jevrem Brković, književnik - Podržavam Đukanovića: Ta deklaracija za koju me pitate samo je potvrda da se i dalje negira crnogorska država, crnogorski narod, crnogorska nacija i kultura.
Potpuno podržavam gospodina (Mila) Đukanovića, koji je nedavno u jednom televizijskom intervjuu ocijenio to sve kao neprestane napore Beograda i nemirenje sa postojanjem Crne Gore, crnogorske države i samostalnosti.
Marko Vešović, književnik - Besprizorno skretanje pažnje: Ispod deklaracije o pomirenju nadžidžano je 27 imena, ali većina potpisnika je rekla da taj tekst nije potpisala i da neće. Stoga, dok se ta stvar sasvim ne razbistri, jedino je sigurno: taj tekst potpisali su Miodrag Perović, zvani Miško Kesedžija, Željko Ivanović, zvani Goveče Sa Kršenicom, Milan Popović, zvani Avetinja, Miodrag Lekić, zvani Ćaki, zvani Lepi Cane, zvani Bob Dilan, Blagoje Grahovac, zvani Raspadenica, Balša Brković, zvani Mali Ješo, Filip Kovačević, zvani Garov, i Milka Tadić-Mijović-Kilomudić. Evo ukratko šta mislim o ovoj drljotini.
Marka Darinkina ne treba niko da miri sa Srbima, jer se sa njima nikad nije ni svađao, a sa četnicima, koji će ostati moji doživotni dušmani, ne samo da me ne bi mogao ni Savaot pomiriti, nego, kad bi mene i njih u jedan lonac svarili, ne bi nam se čorbe smiješale.
Mislim da se Miško Reketaš potrudio da smisli nešto što će biti dovoljno BESPRIZORNO da odvuče pažnju javnosti od naše nedavno izišle knjige „Miško Kesedžija i njegove bize“ u kojoj smo im jebali oca plus đeda plus prađeda plus šukunđeda plus navrnđeda plus kurđela plus askurđela plus sukrodova plus kurlebala – eto kako je i zašto nastala deklaracija o pomirenju koja je očito inspirirana Kesedžijinim sastankom sa Andrijom Mandićem, kako je to 17. marta javio Radio Antena M, a prenio portal Analitika. Nema nikakve sumnje da je njihov sastanak bio potreban, čak i neizbježan, jer su u moračkog mafijaša i u Andriju Mandića uprte oči svih četnika sveta u očekivanju da demokratizuju i evropeizuju Crnu Goru. (Pobjeda)
