Za 80 godina otkako izlazi Pobjeda je bila i ovakva i onakva, a većim dijelom svoje istorije - režimska. Pamte se i njezini padovi u kaljugu ratnohuškačkoga propagandizma iz ere Vidoja Konatara, no kad se jednom bude pisala povijest ovoga glasila, nema sumnje da će zlatnom erom njegova trajanja biti prepoznato doba u kojem je njegov urednik bio Draško Đuranović, a osobito period od 2020. do danas.
24To jeste i jedini period kad Pobjeda nije išla niz dlaku vlasti. Pritom, to je i doba kad je Pobjeda držala javni čas profesionalizma, gradeći ono čega je crnogorskoj žurnalistici uvijek nedostajalo - vrhunsko istraživačko novinarstvo. Doba u kojem su uz Draška, Tanja Pavićević, Kaća Krsmanović, Duško Mihailović, Igor Perić... bili ogledalo novinarske etike, hrabrosti, dostojanstva i znanja.
Smjena Draška Đuranovića s mjesta urednika Pobjede jeste udar na profesionalno novinarstvo, ali je istovremeno i još jedan brutalni primjer pokušaja uništenja svakog kritičkog glasa u Crnoj Gori.
Ne treba biti prorok pa razumjeti u kojim je kuhinjama spakovana i ova specijalna operacija jer Draškovom odlasku iz Pobjede mogu se radovati samo Aleksandar Vučić i njegove marionete čije po Crnu Goru razorne strategije uspješno razobličava iz dana u dan. Formalni egzekutori - sitni, provincijski kalkulanti - samo su obavili prljavi posao.
Anesteziranje Pobjede i njeno skoro transformisanje u bezbojni i bezlični oglašivač koji neće smetati projektantima Srpskog sveta još jedan je od podlih planova raspamećivanja građana Crne Gore i njihova zavođenja za Goleš planinu. Umjesto ove ugase, poštenije bi bilo da su oni što su riješili smijeniti Draška Đuranovića na čelo Pobjede doveli Emila Labudovića!
Ali dok trljaju ruke slaveći još jednu pobjedu u ofanzivi uništenja Crne Gore, Vučić i njegovi izmećari moraju znati da mogu preuzeti Pobjedu, ali neće pobijediti - nikad!
