Psiholozi tvrde da svaka osoba ima urođenu potrebu da se osveti, ali i da oprosti, ali da “mehanizmi” praštanja i sposobnost da se to zaista i učini variraju od čovjeka do čovjeka, u zavisnosti od ličnosti, karaktera, okolnosti... Tvrde i da osveta nikome ne može da donese zadovoljstvo, jer ostavlja osećaj praznine i nedorečenosti, koji se jako teško nadomješćuje.
Potreba za osvetom, tvrde stručnjaci, ima korijen u agresiji, a potreba za praštanjem u dobroti. Ljudi koji su sposobni da oproste uvjereni su da je život lijep, pozitivni su, nisu destruktivni ili agresivni.
Mržnja rađa nesreću, više troši onog ko mrzi nego predmet mržnje, pa naučnici tvrde da je praštanje, između ostalog, i lijek za mržnju, djelo koje donosi blagodati i tijelu i duši. Kada mrzimo, naša pažnja usredsređena je samo na to osjećanje, što blokira mogućnosti da se ličnost razvija i da nam se dogodi nešto lepo.
Psiholog Melani Klajn opraštanje naziva reparacijom, odnosno sposobnošću da onoga koga smo mrzjeli sagledamo kao dobrog. Praštanje zahtijeva da se čovjek “sretne” sam sa sobom, da shvati koliko je jak, koliko može da voli i prevaziđe sujetu, razočaranje i povređen ego. Sposobost praštanja svjedoči o veličini ličnosti, snazi ega i zrelosti, tvrde naučnici. Nema ljepšeg osjećanja nego kada nekome istinski oprostimo i prevaziđemo sve loše što se dogodilo. Praštanje neki ljudi tumače kao slabost drugih. A, zapravo, to je njihova jačina. Praštanje je u svojoj suštini plemenitost, donosi olakšanje, “pročišćava” dušu i daje mogućnost da se zaista posvetite svom životu. Razvija osjećanja samilosti, razumijevanja, otvorenosti prema sebi i drugima.
Najteže je oprostiti izdaju: Jedno interesantno istraživanje grupe evropskih naučnika bavilo se time šta je najlakše, a šta najteže oprostiti. Lista je prilično šarenolika, a na prvom mestu ubjedljivo je je nevjerstvo emotivnog partnera i izneverenje prijatelja. Slijede uvrede na račun članova porodice, nepoštovanje, ogovaranje iza leđa, “podmetanje” na poslu, neispunjavanje obećanja...
Najlakše se praštaju zaboravljanje važnih datuma, novčani dugovi, “grebanje” automobila i uništavanje pozajmljenih stvari... Oproštaj podrazumijeva i da zaboravite na kritikovanje, osuđivanje, poređenje sa drugima, podrazumeva toplinu, snagu i oslobađanje. Ono može da izliječi, utješi, ponovo spoji...
Ali, da li oprostiti znači i zaboraviti? Stručnjaci tvrde da to nisu iste kategorije i da ih ne treba miješati. Ako nešto možemo da zaboravimo, to znači da nam i nije bilo važno, jer smo uspjeli da ga potisnemo. A ono što je potisnuto može da se vrati kao bumerang, “naoružano” agresivnim mislima i negativnom energijom. Psiholozi tvrde da ono što se vraća potisnuto u podsvijest uvijek donosi više štete od prvobitnog problema.
Blagotvornost opraštanja: Opraštanje je zbog svega navedenog izuzetno blagotvorno. Utiče na naš život mnogo više nego što mislimo, ali i na zdravlje, nivo hormona i na to kako se osjećamo. Jedno istraživanje pokazalo je da je tek svaka druga osoba spremna da oprosti, ali i da dvije od tri očekuju oproštaj drugih. Osobe srednje i starije dobi - ustanovljeno je ispitivanjem - mnogo lakše i češće praštaju nego mladi. Takođe, žene su sklonije da oproste, naročito emotivnim partnerima, dok muškarci lakše praštaju prijateljima.
Neke ranije studije dokazale su i da praštanje donosi značajne zdravstvene dobrobiti. Recimo, među ispitanicima starijim od 45 godina, oni koji su skloni praštanju mnogo ređe su patili od stresa, nervoze, depresije, nezadovoljstva, lošeg raspoloženja. I fizičko zdravlje im je bilo bolje - kvalitetnija krvna slika, “normalan” pritisak i nivo holesterola u granicama. Imali su kvalitetniji san, bolji apetit i jaču koncentraciju.
Interesantno je da se bolje fizičko zdravlje povezano sa praštanjem naročito primjećuje kod starijih osoba. To znači da se sposobnost praštanja povećava sa godinama, što se automatski pozitivno odražava na zdravlje.
Međutim, nisu svi oblici praštanja dobri za zdravlje. Ispitivanje je pokazalo i da su ljudi koji previše praštaju, odnosno nemaju previsoke kriterijume u tome šta ih vrijeđa i povređuje, lošijeg zdravlja i labilnijeg psihičkog stanja. Takođe, osobe koje traže opoštaj od Boga i “viših sila” pod većim su stresom i češće pate od psihičkih smetnji.
Praštanje i ljubav: Naučnicima je jako interesantno proučavanje praštanja u ljubavnim odnosima, pa su ona i najčešći predmet ispitivanja.
Rezultati pokazuju da je najteže oprostiti nevjerstvo, odnosno izdaju partnera, dok se najlakše praštaju “teške” riječi, zaboravljeni rođendani i godišnjice. Takođe, žene u braku sklonije su praštanju, dok kod muškaraca to varira u odnosu na godine, imovinsko stanje i obrazovanje. Podaci pokazuju da su mlađi muškarci suroviji, odnosno teže prelaze preko uvreda, ali i da su skloniji praštanju kada prođe određeno vrijeme.
Oni sa fakultetskom diplomom češće praštaju, kao i oni dobrog imovinskog stanja. Psiholozi to tumače boljim uslovima života i okolnostima i tvrde da je sposobnost praštanja posljedica toga kako se naša ličnost razvijala. Oni koji su imali mirno djetinjstvo pored oba roditelja, relativno bezbrižnu mladost i odrastanje bez trzavica, skloniji su da pruže ruku pomirenja. Sa druge strane, traumatizovane osobe, oni koji su dosta propatile i imale negativnih životnih iskustva, teže i prihvataju i izgovaraju “izvini” ili “oprosti”.
Kako oprostiti: Praštanje svjedoči o veličini nečije ličnosti, ali prvenstveno i o snazi tzv. mehanizama odbrane. Svi mi posjedujemo takve mehanizme, a potiskivanje je, kako kažu psihlozi, najprimitivniji. Sa druge strane, ljubav, altruizam i humor najzreliji su i najbolji mehanizmi odbrane kroz koje najlakše možemo oprostiti.
Ali, kako funkcioniše proces opraštanja? Kako nekome ko nas je jako povrijedio oprostiti sve i sa njim komunicirati kao sa nekim ko nam je drag?
Psiholozi tvrde da je razumevanje drugih ljudi i njihovih postupaka koje smatramo pogrešnim uslov za započinjanje procesa praštanja. To znači da pokušamo da shvatimo zbog čega nam je neko nešto uradio, rekao, povrijedio nas, da pokušamo da sagledamo svijet iz perspektive tog drugog. Razumjećemo i oprostiti tek onda kada shvatimo da je i taj neko samo čovjek, nesavršen, ponekad uplašen i nesiguran. Tek kada uspijemo da saosećamo sa nekim, moći ćemo i da oprostimo, šta god da je u pitanju, čak i ako smo siguni da mi ne bismo tako postupili i da je sve moglo da bude drugačije.
Ljubav je emocija koja omogućava da one koje okrivljujemo ponovo sagledamo i procijenimo, kao i da njihove greške odvojimo od njihove ličnosti. Dakle, da napravimo razliku između osobe i same greške koja nas je povrijedila.
Bezuslovnost opraštanja: Psiholozi upozoravaju i da u procesu praštanja ne postoji “ako” i “kada”, jer ono mora da bude bezuslovno. To ne znači da opravdavate nečije greške i loše postupke, ali treba da ih ostavite u prošlosti i oslobodite se negativnih osjećanja u vezi sa njima. To, jednostavnije rečeno, znači da se uvek treba okrenuti budućnosti, jer nas život u prošlosti sputava i dozvoljava mržnji i bolu da nas uvek iznova “pronađu”. Bol koji osjećamo posle izdaje, prevare ili izneverenja, vremenom je još veći ako ne oprostimo - tvrde stručnjaci - jer nas ometa i sprečava u ličnom razvoju. A to dalje uništava kreativnost, sposobnost da vjerujemo ljudima, uživamo u životu...
Takođe, opraštanje često ne znači da ćete dobiti izvinjenje od nekoga ko vas je povrijedio. To ne treba da bude povezano. Važno je da vi oprostite u glavi i srcu i da sami odlučite da li želite bilo kakav odnos sa osobom kojoj ste oprostili.
Psiholozi savjetuju i da nikada “ne premotavate” svađu u glavi, jer to samo intenzivira bol koji osjećate. Praštanjem ne odustajete od svojih stavova, niti to znači da odobravate ponašanje druge strane. Oproštaj je samounapređenje na mnogo načina, put ka srećnijem životu - izbor koji je samo vaš i koji vam može doneti samo dobro.
(Novosti.rs)
