„Osjećaji su pomiješani, uzbuđenje, radost i sreća. Mali je broj ljudi koji je ovo uradio. Posebno mali broj koji je to uradio na način na koji smo mi. Svi koji su uradili, imali su manju ili veću podršku – automobile, rezervne djelove, mehianičare dok smo mi bili propušteni sami sebi“, rekao je Bojić, prenosi agencija Mina.
On je kazao da gdje god da su došli, da su bili najsrdačnije dočekani. „Kao da su ljudi znali da dolazimo, i kao da im je zadatak da budemo dobro dočekani“. Bojić je dodao da su najbolje bili dočekani kod onih ljudi koji skoro da nemaju ništa.
Upitan gdje im je najteže bilo, Bojić je odgovorio da je to Mongolija jer, kako je rekao, tamo nema asfaltiranih puteva. „Vozili smo po užasnoj vrućini. Na nekim dionicama pijesak je bio do koljena dubok. Bilo je padova, lakših povreda, lomova na motociklima - što su bile teške situacije“, objasnio je on.
Njegov saputnik, Blažo Milić se saglasio sa njim, a Mongloliju će upamtiti kao najtežio dio puta zbog pada koji je doživio. „Mislio sam da neću nastaviti, ali ipak motor je nastavio da radi, ja sam zadobio lakšu povredu i nastavio sam“, kazao je on.
Milić je rekao da im je polazak na put teško pao i da su bili tužni što ostavljaju sve. “Kao da idemo u rat, ni manje ni više“. On u lijepe momente ubraja i podršku prijatelja, rodbine, ljudi koji su ih zvali, slali mailove podrške.
Na put oko svijeta sa Bojićem i Milićem je krenuo i Vladimir Jovičić, ali je zbog posla morao da se vrati iz Amerike.
