Jedan je vođa svrgnut (onaj politički), a drugi je preminuo (onaj crkveni). Njihovi nasljednici, predsjednik Jakov Milatović i mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, ni izbliza ne uživaju povjerenje kao njihovi harizmatični prethodnici, što ne odgovora nikome, pa čak ni službenom Beogradu.
Crna Gora danas, bez Mila Đukanovića i mitropolita Amfilohija, pokušava ispuniti zahtjeve i Beograda i Brisela, o čemu najbolje svjedoče i dvije rezolucije usvojene u parlamentu; prva o genocidu, onom u Srebrenici prije 30 godina; i druga, onom u Jasenovcu prije 80 godina. I to više zamagljuje nego što odgovara na pitanje njenih budućih dobrosusjedskih odnosa i evroatlantskih integracija.
Službeni Beograd je na sve načine pokušavao spriječiti usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a i utvrđivanja 11. jula kao Dana sjećanja na srebreničku tragediju u cijelom svijetu, a poseban bijes srbijanskih zvaničnika izazvalo je prihvatanje Podgorice da bude jedan od kosponzora tog dokumenta. Na kraju je pokušano i negiranje ne samo genocida nego i usvojene Rezolucije, uprkos velikim pritiscima Srbije i Rusije na druge zemlje da se suzdrže od glasanja. Crnogorskoj braći je nedvosmisleno poručeno kako nakon svega što se događalo u New Yorku moraju usvojiti još jednu deklaraciju, onu o genocidu u Jasenovcu u Drugom svjetskom ratu koji nigdje nije dobio takvu pravnu kvalifikaciju. Objašnjenje je bilo kako se na taj način ipak potvrđuje navodna principijelnost nove vlasti u Podgorici i potvrda njihove želje da sa Beogradom uprkos svemu zadrži dobre bilateralne odnose. Valjda nije bilo dovoljno što su na čelo Skupštine i u Vladu Crne Gore uspjeli namjestiti čelnike prosrpskih partija u toj zemlji.
Za srpske nacionaliste, pogotovo one koji negiraju crnogorsku naciju, crnogorski jezik i samu crnogorsku državu, treba i to podsjetiti, prava promjena crnogorskog političkog kursa, međutim, značila bi tek povlačenje priznanja Kosova kao nezavisne države, a potom ukidanje crnogorskog jezika i ponovno ujedinjene sa Srbijom. U tim željama istupanje iz NATO-a takođe ima vrlo značajno mjesto.
(Crnogorska) revolucija jede svoju djecu
U takvom kolopletu okolnosti se mladocrnogorski par Milatović-Spajić i nehotično, nedugo poslije litijaških pohoda na do tada neprikosnoveni politički tron Mila Đukanovića, našao u nebranom grožđu, pa je sasvim suvislo uraditi paralelu sa nekadašnjim nosiocima političke i crkvene vlasti.
Tim prije što će se uskoro navršiti četiri godine od završetka najnovije crnogorske ulične revolucije koju je možda tačnije nazivati srpskom revolucijom u Crnoj Gori koja, ako ćemo pošteno, i nije donijela nekakav boljitak crnogorskim građanima bez obzira na njihovo nacionalno ili vjersko uvjerenje.
Tako je u vrijeme Đukanovića i Amfilohija, naprimjer, bilo nezamislivo da Hrvatska Andriju Mandića, Milana Kneževića i Aleksu Bečića, lidere tri parlamentarne stranke, proglasi personama non grata, što se ovog ljeta desilo i ne može se reći sasvim neočekivano, jer je Podgorica godinama nakon proglašenja nezavisnosti imala više nego korektne odnose sa Zagrebom i kao punopravna članica NATO-a ubrzano hitala ka Evropskoj uniji.
Istina, pomenuta trojica u to vrijeme nisu mogla ni stići na čelo crnogorskog parlamenta ili se domoći ministarskih fotelja u vladi, a potez hrvatske diplomatije u ovom slučaju očigledna je posljedica promjene crnogorskog političkog kursa prema Evropi koju zasad negiraju i Jakov Milatović i Milojko Spajić, dok se novi mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, osim više puta očekivane i iskazane bliskosti sa stavovima vrha Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, gotovo i ne oglašava u javnosti.
Predsjednik crnogorske države i crnogorski premijer, ne samo zbog pogoršavanja odnosa sa susjednom Hrvatskom, odavno nisu u ljubavi, a posljedica je i raskol u njihovoj stranci Evropa sad čiji će se epilog utvrditi na već zakazanim vanrednim izborima za gradski podgorički parlament u kojem su ostali bez većine.
Njihova sudbina mogla bi biti slična onoj koju su doživjeli Zdravko Krivokapić ili Dritan Abazović, najzaslužniji ljudi u procesu obaranja Đukanovića s vlasti. Iako je ovog prvog blagoslovio i “rukopoložio” za premijera lično mitropolit Amfilohije pokazalo se da nije dovoljno Srbin po kriterijima Beograda, pa je do tada sporni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom o crkvenoj imovini u Crnoj Gori na kraju potpisao ovaj drugi koji i nije etnički Srbin, niti Crnogorac, već Albanac.
Gdje su ti ljudi danas više nikom nije zanimljivo pitanje. I ovaj put je potvrđeno kako svaka revolucija jede svoju djecu.
Dvojac bez kormilara
Mitropolit Amfilohije se upokojio godinu dana nakon promjene vlasti od posljedica korona virusa, koji je nešto ranije odnio i srpskog patrijarha Irineja.
Mnogi sasvim pogrešno misle kako su lider crnogorske mitropolije i bivši predsjednik Crne Gore, Amfilohije i Đukanović, bili oštri politički suparnici. To je samo djelimično tačno. Bio je to dvojac bez kormilara koji je mirio tradicionalnu i proevropsku Crnu Goru. Upravo su njihovi svakako kompleksni i ne baš uvijek skladni odnosi omogućavali višedecenijsku vladavinu i “mir u kući” kao što je slične odnose uprkos nesporazumima i trzavicama Đukanović gajio i sa liderima iz Srbije, uključujući i Aleksandra Vučića. Sve do pitanja čija je crkvena imovina.
Treba podsjetiti i da je, suprotno očekivanjima i Podgorice i Beograda, četiri godine nakon izbornog poraza Đukanovića, njegova Demokratska partija socijalista i dalje najjača stranka u Crnoj Gori koja ima evropskiji program i od mnogih članica vladajuće koalicije. Je li se i koliko sama reformisala pokazaće neki novi izborni ciklusi, ali je i dalje upitna politička, a bogme i svaka druga sudbina Đukanovića.
Kontroverzni lider, godinama optuživan za saradnju za kriminalnim miljeom u regiji, koji je prošao dugi put od srpskog do crnogorskog nacionaliste, te evropejca koji je donio obnovu crnogorske nezavisnosti i ulazak u NATO, ipak nije u cjelosti zaboravljen.
Šta god mislili danas o Amfilohiju i Đukanoviću, ne može se izbjeći utisak kako je u vrijeme ovog dvojca Crna Gora prednjačila među zemljama Zapadnog Balkana na putu prema Evropskoj uniji, dok Milatović i Spajić sve više liče na Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića koji kohabitiraju u Hrvatskoj i svako malo se obrušavaju jedan na drugoga. S tom velikom razlikom što Milanović i Plenković ne moraju baš mnogo brinuti šta će reći Brisel. Može im se. Njihova je zemlja odavno postala članica Evropske unije.
Što se tiče Joanikija, sve je jasnije da je on daleko od Đedove popularnosti, što je bio nadimak njegovog mentora i uzora blagopočivšeg Amfilohija.
Podgorici sve dalji i Beograd i Brisel
U međuvremenu su nekako utihnule gromke najave iz Podgorice kako bi Crna Gora mogla biti primljena u Evropsku uniju već 2027. godine, iako je u porukama iz Brisela za sve zemlje Zapadnog Balkana spominjana 2030. kao mogući rok za proširenje EU odnosno prijem novih članica. Moguće je da je turistička sezona i borba za svakog gosta na Jadranu uticala na manjak optimizma kada se govori o dinamici približavanja Briselu, ali se ne može ne primijetiti kako su ne samo zbog pomenutih rezolucija o Srebrenici i Jasenovcu još jednom zamućeni odnosi i sa Beogradom.
Tako je Aleksandar Vučić postavio pitanje Jakovu Milatoviću i Milojku Spajiću, naravno putem medija, je li li on bio idejni tvorac rezolucije o genocidu u Jasenovcu i je li vršio pritisak na njih da se taj dokument usvoji u crnogorskom parlamentu?
„Molim ih da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim i zapadnim prijateljima, kojima se izvinjavaju danonoćno, objašnjavajući da je to velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kad su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično”, rekao je Vučić. Preskočio je pritom činjenicu kako su njegovi najbliži saradnici bukvalno pritiskali Andriju Mandića da tekst pomenute rezolucije uvrsti u dnevni red parlamenta. Istina, uz Jasenovac su pridodati i Dachau, i Mauthausen.
Za četiri godine burnih političkih dešavanja u Crnoj Gori, može se uočiti kako vlast u Podgorici polako gubi povjerenje kako kod kuće tako i u susjedstvu, ali i u Evropi. Nije to zbog odlaska Đukanovića i Amfilohija, nego zbog liderskog deficita koji bi crnogorskoj lađi odredio čvršći kurs kakav je neophodan za očuvanje vlastite nezavisnosti i prosperiteta vlastitih građana. Nije dovoljno što na njoj piše “Evropa sad”.
