Realne posljedice ekonomske krize i, osim ukidanja viza, za građane još uvijek apstraktni, iako kapitalni, spoljnopolitički uspjesi – biće obilježja 2009. u domaćim almanasima i arhivama. S pravom. Nakon nekoliko godina ekspanzije, crnogorska ekonomija skliznula je u recesiju, ali je taj gubitak bodova kod kuće, vlast nadoknadila pobjedama na strani: bijela Šengen lista, MAP, Upitnik, predsjedavanje regionalnim inicijativama… Na unutrašnjem planu, barem deklarativno, stezanje kaiša kao u vrijeme Branka Mikulića i Milke Planinc, 80-ih. Na diplomatskom, gotovo nepodijeljene simpatije prema “zemlji dobrih vijesti”, koja brzinom “Bron JP-eva” bolida guta cestu evroatlantskih integracija.
No, u kalendarima nema mjesta za dva nagovještaja, iako su oni, čini se, jače utisnuli pečat u drugu polovinu 2009. nego dva pomenuta, relativno zaokružena fenomena.
DPS konfrontacije: Na unutrašnjopolitičkoj sceni jedna od sila inercije kao da je okrenula tok. Oprečni stavovi u vrhu DPS, ovaj put povodom Kosova, saopšteni su nikad manje sakriveno, dok opozicija novu, ko zna koju po redu, priču o ujedinjenju, priča već sedmicu, a da niko nikoga nije optužio za smrtni grijeh šurovanja sa režimom.
Uzrok tihe ali lako uočljive disonancije u redovima vlasti, pritom, teško da je zaista Kosovo. Kolijevka srpstva, objektivno, nije vrijedna nikome u vrhu države koliko Berluskonijev slomljeni zub. Ali je, reklo bi se, podgrijavanje mita nekome potrebno kao startni blok za sprint do Đukanovićevih fotelja. Ako ih on, uistinu, nekad napusti.
Opozicione nedosljednosti: U pomalo komičnoj diskreciji na FB i blogovima nagoviješteno je stvaranje širokog fronta rušitelja vlasti. Iz najprotočnijeg lidera opozicije tamo je iscurilo da je bojkot prva faza bunta, a izlazak na ulice posljednja i odlučna! Pitanja identiteta i ideologije na red bi došla nakon smjene vlasti!?
S takvom strategijom, neozbiljnom i za blog, realnije je masovno dezerterstvo iz fronta nego borba do pobjede. Uz to, među intelektualcima koji su požurili da se objave kao članovi Fronta, najglasniji su, barem zasad, oni koji Đukanovića vide kao „zdravo jezgro“ DPS!?
E, sad, ko će tu koga da smjenjuje i juri po ulicama; je li cilj operacije smjena potpredsjednika DPS ili je meta Đukanović – možda se razbistri nakon prazničnih isparenja.
Razotkriveni misionari: Konačno, posljednjih dana razvikano je ono što su odavno znali samo neki – virus teškog zagađenja javne komunikacije, koje je eskaliralo ove godine, pronađen je, izgleda, u nečistim fajlovima biografija pojedinih medijskih tajkuna. Koji su vlastitu prljavštinu pokušavali sakriti na tradicionalan način – zaklinjanjem u vlastitu čistotu i blaćenjem drugih.
Samoproglašeni misionari demokratije, epigoni nezavisnog novinarstva, heroji borbe za slobodnu riječ – optuženi su javno za niz profesionalnih i univerzalnih svetogrđa. No, na teške, konkretne optužbe odgovorili su lakim štivima. Falili su samo zmajevi, hobiti i čarobnjaci pa da zavičajna proza, sa natruhama učenosti, preraste u epsku fantastiku. Da li je uzet novac od Đukanovića, jesu li novine korišćene za profitiranje na berzi, kako su uzimani krediti, da li je bilo falsifikovanja dokumenata, prevare partnera... Utvrdiće sud?!
Sud, međutim, ne može da popravi štetu koja je već počinjena. U Crnoj Gori odavno nema polemike zasnovane na argumentima. Zamijenjena je agresijom, ličnim uvredama i rezonima koji vrijeđaju razum. A bezmalo glavna meta tih medijskih napasnika su rijetki nesvrstani – oni kojima je muka i od arogantne, zastrašujuće korumpirane i nepodnošljivo nekompetentne vlasti, ali i od antiratnih profitera, talibanski ostrvljenih na svakoga ko ih pita za pare, umjesto da im se divi.
Čini se da bi se ti nagovještaji iz 2009. mogli lako razviti u događaje koji će obilježiti narednu godinu. Ukoliko se, naravno, te svojevrsne brakorazvodene parnice, daleko od očiju javnosti, (kako zakon i nalaže) ne okončaju pomirenjem, zarad viših interesa, a na polzu njih nekoliko i štetu ostatka. A ako se to desi, pa 2012. uslijedi smak svijeta, barem ćemo znati da je posrijedi izvršenje kosmičke pravde.
Darko Šuković
