Zavisnost tržišta od lakog novca već više od deceniju opravdava jedna po jedna kriza, koja kao da se javi baš u onom trenutku kada dođe vrijeme za odvikavanje, toliko upadljivo da materijala za teorije zavjere i njima slične besmislice ne fali – dovoljno ubjedljivog da se jednim „ali kako onda objasniti...“ pomuti percepcija i onih koji najdublje vjeruju da razumiju hronologiju, odnos snaga, pozadinu uzročno-posljedičnih veza i neizbježan epilog svake situacije kojoj mogu dodati oznaku već viđenog.
Od 2009. težnja da se inflatorni rast pomjeri s tačke smrzavanja i dostigne željeni procenat ideja je koju su slijepo prihvatile brojne vlade i centralne banke, kao da ni u jednom trenutku niko nije pomislio da nešto može da krene po zlu i kao da nema ničeg lošeg u napušatnju ne tako davno prihvaćene logike da u inflaciji vidimo opasnost, a ne željeni cilj.
Iz današnje perspektive možemo samo bezuspješno da tragamo za trenutkom u kojem je došlo do kolektivnog odobravanja nečije ideje da se programi doštampavanja novca zadrže onoliko dugo koliko je potrebno do trenutka u kojem inflacija dostigne željeni nivo, znajući da bi samo nekoliko decenija unazad predlagača takve ideje svako ko se koristi zdravom logikom u najmanju ruku ismijavao.
Nakon druge pandemijske godine na izmaku imamo velike korporativne sisteme – čija se svaka promjena reflektuje na globalna kretanja – potpuno zavisne od programa podrške javnim novcem s jedne strane i inflatorni rast podstaknut divljanjem cijena energenata s druge strane. Drugim riječima, imamo mehanizme koji su postavljeni da bi doveli do zacrtanog cilja kojeg je neko nazvao pokazateljem oporavka dok istovremeno vidimo premašene upravo te ciljane vrijednosti i nikada lošije stanje globalne i većine nacionalnih privreda kako velikih, tako i malih zemalja.
U posljednje vrijeme svjetska javnost je bombardovana informacijama o procjeni američkog Ministarstva finansija da bez poteza Kongresa više neće biti u mogućnosti da servisira dugove, zbog čega je bilo potrebno privremeno podići gornju granicu zaduživanja.U stvarnosti nikada nije postojala realna opasnost od blokade kojom se prijetilo, uzevši u obzir poreske prihode, ali je ideja o mračnoj spirali neizvršenja obaveza zvučala kao nešto što će dobiti više medijske pažnje.
O problemima će se pričati, pisati i čitati onda kada oni postanu jedino što bude moguće primijetiti – onda kada vrijednost akcijskog kapitala drastično opadne, a potrošačke cijene vrtoglavo uzlete
Sa druge strane, ni trgovanje akcijama nije splasnulo – berzanski indeksi su za samo nekoliko mjeseci praćeni dvocifrenim stopama rasta, dostižući u ovoj godini najviše vrijednosti u istoriji. Gdje je onda problem, pomisliće neko ko vidi da su i tržišta i kompanije i ulagači na sve ove promjene odreagovali pozitivno. Međutim, o problemima će se pričati, pisati i čitati onda kada oni postanu jedino što bude moguće primijetiti – onda kada vrijednost akcijskog kapitala drastično opadne, a potrošačke cijene vrtoglavo uzlete.
Jeftini novac koji se plasira kroz programe doštampavanja sada mnogo manje vrijedi nego kada su prvi put pokrenuti i okončani ovi programi. U prvim postkriznim godinama, uprkos obimu ovih programa, oni nijesu bili dovoljni da inflatorni rast pokrenu sa mrtve tačke, a samim tim ni da odgovore na sve one izazove koji su kao međukoraci postavljeni između ovakvog starta i cilja. Koliko je zaista jeftin taj novac više ne moraju procjenjivati ni Federalne rezerve, ni Evropska centralna banka – šampioni doštampavanja.
Dok se efekti njihovih poteza skrivaju iza međusobnog odnosa dolara i eura, iz kojeg nije jednostavno naslutiti da se na jednoj strani dešava nešto onda kada se ne podrazumijeva da se potpuno isto odvija i na drugoj strani, svaki potrošač iz dana u dan saznaje da njegov dolar ili euro postaje sve manje vrijedan pod pritiskom skupe nafte za kojom je počela da raste tražnja upravo onda kada se epidemiološka situacija tek toliko poboljšala da milijardama ljudi omogući povratak na posao nakon višemjesečnog rada od kuće, odnosno poveća tražnju za gorivom neophodnim za prevoz.
Upravo zbog toga dok iz bilo kojeg djelića svijeta pratimo rasprave u američkom Kongresu, umjesto da shodno svojim malim, nebitnim uvjerenjima navijamo za plave ili crvene, treba da budemo svjesni da visina duga, posebno ona privremeno određena, ne utiče toliko na globalnu privredu koliko copy/paste programi spašavanja. Za 12 godina i demokrate i republikanci imali su dovoljno prilika da uvjere svijet da ne moraju da budu zavisni od programa koji elitama prave kratkoročnu korist, a građanima dugoročnu štetu, pa se ni jedni ni drugi na takav potez nijesu odlučili.
Dok god u nekom sistemu, a ovdje govorimo o onom sa kojeg se doslovno svaki detalj preslikava na ostatak svijeta, bude postojao uzrok dugoročne neodrživosti koji tjera na kontinuirano ponavljanje grešaka, do tada se političkim promjenama, preglasavanjem i mimoilaženjima po pitanju perifernih stvari ne može prepriječiti put ka daljoj propasti. Prividne promjene i nove postavke za izglasavanje spasonosnih rješenja u tom slučaju su samo prečice do nje.
