Slovakinja Aneta Drobna i Ukrajinac Astamur Daurovich su dvoje mladih ljudi koji su od prije nekoliko mjeseci u Crnoj Gori, sa namjerom da dio svojih studija provedu u sredini koja je sasvim nova i sasvim drugačija od one iz koje dolaze. Aneta je došla preko jednog od programa studentske razmjene, dok je Atamur došao samoinicijativno. Iako je nekoliko mjeseci nedovoljno da se stekne objektivna i kompletna slika o nekoj sredini i njenim osobenostima, naročito ako se ne poznaje dovoljno dobro jezik, njih dvoje ipak su formirali neku sliku o našim manama i vrlinama.
Za Portal Analitika pričaju o problemima na koje su naišli u studiranju, o tome što im je ponuđeno na planu usavršavanja, čime se bave u slobodno vrijeme, što je to što u ovdašnjem mentalitetu zasmeta, ili se učini čudnim nekome ko dolazi iz sasvim drugačijeg okruženja.Puno neispunjenog slobodnog vremena: Aneta ima 22 godine, živi u Zlate Moravce, gradu na jugo-zapadu Slovacke, udaljenom 120 km od Bratislave. Jedna je od šest studenata koji su dobili priliku da zimski semestar odrade na Univerzitetu Crne Gore i to preko jednog od nekoliko međunarodnih programa razmjene. U Slovačkoj je studirala na Fakultetu za međunarodne odnose. Kaže da je morala izabrati studijski program na Ekonomskom fakultetu, jer je jedino taj fakultet imao bilateralni sporazum sa njenim metičnim fakultetom. U Crnu Goru je stigla početkom septembra, preko Centralno-evropskog programa za razmjenu studenata i profesora (CEEPUS). Polje njenog interesovanja su zemlje Zapadnog Balkana, i tako se našla u Podgorici.
Pomalo je - ne krije to - razočarana studiranjem u Crnoj Gori. Kaže da je tek mjesec pred polazak saznala da ovdje neće imati predavanja na engleskom jeziku, tako da ih i ne prati. Ostaje joj, dakle, puno slobodnog vremena, koje takođe nije ispunjeno nikakvim programima i aktivnostima kakvi bi se očekivali za internacionalne studente. Njene obaveze svode se, tako, na konsultacije sa profesorima, rad na zadatku, kurs crnogorskog jezika i, na kraju - predaja i odbrana rada.
„Ne znamo što da radimo sa vremenom“, kaže Aneta o svom i iskustvu međunarodnih studenata sa kojima se druži. A na fakultetu - ne zna kome da se obrati kada ima neke nedoumice jer, kako kaže, niko joj nije dodijelio profesora ili studenta koji bi joj mogao biti dostupan za sva pitanja i nedoumice. „Na ovim međunarodnim programima trebalo bi da postoji neko ko je odgovoran za vas“, smatra Aneta. Iako je kontaktirala i Kancelariju za međunarodnu saradnju UCG i neke od osoba u studentskoj službi, nije naišla na nekog ko bi joj bio od pomoći, tako da je morala da se snalazi sama.
Razgovor sa ovo dvoje mladih ljudi – prilično opreznih i zatvorenih - vodili smo u jednom od lokala u centru Podgorice. Kada se pomene neka njima intrigantna tema, rado nadopunjuju jedno drugo iako, istini za volju, za malo što daju saglasnost i da se objavi.
„Zašto imate programe za razmjenu studenata, kada nemate predavanja za njih i organizovane aktivnosti“ - komentariše Astamur Anetinu priču o programima razmjene. On je na magistarskim studijama Fakulteta političkih nauka u Podgorici, ali ima i neskrivenih poslovnih ambicija. Ovaj mladić iz Kijeva ovdje je našao i djevojku, tako da ima trostruki motiv da bude u Crnoj Gori.
A odluku da dođe u Crnu Goru donio je, dalo bi se zaključiti, iz sasvim nekonvencionalnih razloga, koji nemaju neke veze sa usko akademskim motivima.
Na pitanja koja mu ne „pašu“, Astamur odgovara uz neodoljivi osmjeh, pa sagovornik nije siguran govori li ozbiljno ili ne. Dakle, mora mu se vjerovati da je u Crnu Goru stigao jer je – toplija od Ukrajine.
„Sjedio sam, tako kući, i razmišljao kako mi se moja zemlja ne sviđa više. Razmišljao sam o Crnoj Gori koja je toplija“ kaže Astamur.Visoki vladini službenici kao običan svijet: U Podgoricu je došao samostalno, nevezano za studentske programe koje nudi Univerzitet Crne Gore. Na Fakultetu političkih nauka je, kaže, našao profesore sa kojima ima dobru komunikaciju, radove radi na engleskom jeziku. On, za razliku od Anete, pohađa predavanja, jer od avgusta uči jezik, i prilično dobro razumije crnogorski.
„Za mene je dobro ovdje. Ne možete biti razočarani poslije Ukrajine“ kritičan je Astamur prema svojoj zemlji.
Ovaj dvadesettrogodišnjak kaže da je ovdje lijepo živjeti i da se ovdje dobro „zabavlja“. Ono što mu se ne sviđa jeste što se u Crnoj Gori mnogo puši i što je, smatra on, prilično konzervativna sredina.
Sa ovim posljednjim stavom saglasna je i Aneta. „Kada sam razmišljala o Balkanu, očekivala sam opuštene ljude koji se zabavljaju, ljude koji pjevaju glasno, koji se tako i ponašaju. Ali, nije tako. Kada pođem u kafić svi samo stoje, niko ne igra, sve je u prestižu i u tome kako ko izgleda“, pomalo razočarana kaže Aneta.
„U kafićima djevojke i momci uglavnom sjede za odvojenim stolovima i rijetko se druže“, samo su neka od zapažanja ove djevojke. Ali, dodaje i da bi joj sigurno bilo interesantnije da je u Crnoj Gori zajedno sa momkom, jer smatra da je ovo izuzetno „romantična i mirna zemlja“
Astamur vidi i mnoge prednosti. „Ovdje se konobari ne trude da te opljačkaju nakon pet minuta“, veli Ukrajinac, poredeći svoje iskustvo u matičnoj zemlji sa iskustvom koje je stekao ovdje.
Prema njegovim riječima, sve zemlje imaju i dobre i loše strane, a on za sada uživa u lijepim stvarima koje mu pruža Crna Gora i boravak u njoj.
Ono što je na njega ostavilo utisak jesu – visoki vladini službenici. „Veoma je simpatično sresti visoke vladine službenike koji se ponašaju kao obični ljudi. Kod nas u istočnoj Ukrajini nije tako. Tamo se oni koji imaju moć ne ponašaju kao obični ljudi i nemaju kontakt sa njima“, priča ovaj mladi Ukrajinac.
Aneta, pak, oduševljeno priča o crnogorskom sjeveru, rijekama i planinama. Kotor i Cetinje su je oduševili, a za Podgoricu kaže da je najmanje zanimljiva. Ono što bi voljela da istakne, a što misli da se kod nas dovoljno ne promoviše, jeste Skadarsko jezero koje je, prema njenim riječima, „nevjerovatno“.
Oboje su saglasni da je život u Crnoj Gori skuplji nego u zemljama iz kojih dolaze. Struja, internet i telekomunikacijske usluge su mnogo skuplji. Gorivo i plin takođe, kao i cijene javnog transporta. Upoređujući cijene iz supermarketa, došli su do zaključka da je u Crnoj Gori svakodnevni život mnogo skuplji nego kod njih. Ipak, smatraju da je crnogorsko vino ono za šta uvijek vrijedi dati novac.
Kristina ĆETKOVIĆ
