Popović smatra da je Tadić politički prilično slab, da ima minimalnu većinu i da se zato pozicionirao na centru, ne otvarajući nikakve frontove. „U javnosti se drži kao veliki miritelj, a sa svima dijeli plijen. On sve relativizira pa tako i rehabilitaciju Draže Mihailovića“, ocijenio je Popović i objasnio:
Na pitanje je li Tadićevo koketiranje s četništvom i rehabilitacijom Draže Mihailovića tek predizborno pragmatično ponašanje s ciljem privlačenja birača desnice ili srpski predsjednik doista vjeruje u to što govori, Popović je odgovorio:
“Tadića znam dosta dobro, još iz njegovih studentskih dana. Da bi na to pitanje što preciznije odgovorio, moramo se malo vratiti u početak 90-ih kad je stvarana Demokratska stranka koja je u svojoj naravi ambivalentna. Đinđić je otpočetka bio unutra i mene je zvao da se priključim. Pogledao sam program. S prvim dijelom sam se složio odmah: vladavina prava, tržišna ekonomija, gradnja demokratskih institucija...
Drugi dio programa, primijetio sam, čisti nacionalizam. To me je zaprepastilo. Đinđić mi je rekao da je društvo u takvom, nacionalističkom stanju te da je potrebno privući umjerenije nacionaliste. Rekao sam tada Đinđiću da će napraviti monstruma. Ta politika Demokratske stranke prati je do danas. Da bi zadovoljio oba krila stranke, Tadić napravi dva koraka u jednu pa dva koraka u drugu stranu.“
Popović tvrdi da je politički i ideološki Tadićev otac, Dobrica Ćosić, odigrao veliku ulogu u Tadićevoj odluci da podrži rehabilitaciju četništva i njegovo izjednačavanje s partizanskim pokretom u perspektivi antifašizma.
„Tadić je za političko manevriranje izabrao uzak put kojim se ustvari nemoguće kretati. Stvar je u tome što u Srbiji postoje dva puta, dvije opcije – proevropska i ona druga, nacionalistička, pravoslavna, vezana za Rusiju. Proevropski put u nasljeđe je, uprkos svemu, ostavio Zoran Đinđić. Tadić se toga u potpunosti ne može odreći, iako bi se toga možda i rado odrekao, ali bi uništio identitet stranke. Bio bi izdat Đinđić u kojeg se ipak, pa makar i formalno, u njegovoj stranci zaklinju. Zbog svega toga, iz ove pozicije koju sada ima Tadić i jednima i drugima, i partizanima i četnicima, i onima koji su proevropski, ali i onima sa suprotnih nacionalističkih pozicija, djeluje neiskreno, neefikasno i neuvjerljivo. On hoće pomiriti nepomirljivo; on je čovjek koji jednom nogom daje gas, a drugom koči. Stoji na mjestu i auto se trese dok se ne raspadne.
Njegova je želja samo da preživi još samo jedan mandat, još jednu godinu, još jedan mjesec ili još samo jedan dan. Na taj način pokazuje da nema politiku, da vuče u stagnaciju, a to za zemlju znači propast“, kazao je Popović, ocjenjujući da je Tadić politički maneken: „On je ono što vidite na pojavnoj razini. I to je sve. Iza toga nema ništa. On je politički maneken.“
