Kad si skoro pola godine udaljen od domovine, prijatelja i prodice i vidiš samo nepreglednu morsku površinu i nebo, povratak u domovinu pruža ti neopisivu toplinu, a doživljaj koji nosiš sa dalekog putovanja je nezaboravan... Ovako za Pobjedu počinje da priča svoje iskustvo, u vodama Roga Afrike, doktorka u Vojsci Crne Gore Slavica Popović, koja je bila dio Samostalnog tima za zaštitu broda (AVPD).
Popović je specijalizantkinja epidemiologije i uspješno je okončala angažovanje u misiji Ujedinjenih nacija „EUFOR ATALANTA“ - nedavno se vratila sa broda „Spikeroog“, koji je prevozio humanitarnu pomoć za stanovništvo Somalije. Tamo je provela 168 dana i zajedno sa kolegama iz Vojske učestvovala u misiji čuvanja broda od piratskih napada.
Odgovoran zadatak
- Bila mi je čast što sam bila dio ovog tima koji je angažovan u okviru operacije EU, a čija je osnovna uloga bila zaštita trgovačkog broda sa kojim se doprema humanitarna pomoć Svjetskog programa hrane, narodu Somalije. Naš zadatak je bio prevencija, osiguranje i zaštita broda i tereta od eventualnih piratskih napada, otmica i pljački - kazala je Popović.
Scenario iz filma, da se bore sa piratima, pripadnici tima ipak nijesu doživjeli.
- Srećom nije bilo nikakvih neprijatnosti, posljednjih godina se ne dešavaju napadi toliko često, ali nije isključeno da mogu naići pirati. Svakako smo obučeni da čuvamo brod od napada, jer, da biste otišli u misiju nije dovoljno da to samo želite, već morate da budete i psihički i fizički spremni za tako nešto, a uz to prolazite i obuku - pojasnila je Popović.
Nije bilo lako, kaže Popović, prihvatiti ovo zahtjevnu misiju, ali se ne kaje što je to učinila.
- Tog 25. oktobra kad sam krenula na aerodrom, bilo mi je jako teško, priznajem. Napuštam porodicu i prijatelje, to je za mene bio neopisiv osjećaj. Do momenta kretanja na aerodrom nijesam puno razmišljala, ali sam pred kretanje shvatila da je sve stvarno - kaže Popovović dok se prisjeća dana kad se upustila u misiju.
Iako su se brinuli za nju, navodi da su joj porodica i prijatelji bili najveća podrška da krene u tu avanturu, koja joj je donijela nezaboravno iskustvo.
- Pozdravljam se sa njima, a ne znam hoću li ih ponovo vidjeti i kad. Iako uvijek na put ideš sa najljepšim mislima, opet nikad ne znaš što te može zadesiti. Nije mi bilo svejedno, bez obzira što su mi kolege već prenijele svoje iskustvo. Jedno je kad se dešava njima, a potpuno različito kad ti kroz to trebaš sam da prođeš - priznaje Popović.
Međutim, u svemu tome nije bila sama. Kolege, koje su sa našom sagovornicom činile tim – njih 12, bili su kao porodica.
- Ne možeš da se čuješ sa najdražima svakodnevno. Nemaš internet, nemaš ništa, nasred si okeana. Kad izađeš vidiš samo more. Svima je bilo jednako teško što su odvojeni od porodice. Neki kolege su propustile dječje rođendane, što im je vjerovatno teško palo - priča Popović.
Kaže da u ljudima sa kojima je provodila pet mjeseci vidi prijatelje za čitav život.
- Životni izazov je biti na tako malom prostoru toliko dugo. Zajedno smo uljepšavali dane jedni drugima, bila sam jedina žena u timu i bili su divni i pažljivi prema meni, to jako cijenim. I kad mi je bilo teško bili su tu da umanje bol, a kad sam bila radosna i oni su se radovali sa mnom. Mislim da čovjek stvarno ne može da se požali kad ima takve ljude oko sebe - kazala naša sagovornica.
Nije lako, ističe ona, kad je čovjek sam.
- Sve dosadi - knjige pročitaš, filmove odgledaš. Druženje je ono što ti najljepše ispuni vrijeme. Pomislila sam često da bih našla izlaz i da se desi nešto ružno kad imamo tu jedni druge - uvjerena je Popović.
Različite kulture
Kaže da „nije bilo grke“ ni sa posadom koju su činili ljudi iz raznih krajeva svijeta. Posadu je činilo 15 članova.
- Spremali su nam hranu ali moram reći da sam negodovala zbog začina koji nijesu ni približno blagi kao naši. Kombinacije su slatko – ljute, to mi nije prijalo ali sam morala da se naviknem - rekla je Popović.
Navodi da je kuvar bio i u crnogorskom timu, te da je on spremao često palačinke, priganice i hljeb koji je mirisao na dom.
- Nije mu bilo lako da na tim ogromnim temperaturama sprema, ali smo mu zahvalni što je to činio. Kad sam došla kući prvo sam pojela sarmu, koje sam se baš uželjela – kazala je Popović uz smijeh.
Spremali su domaća jela za praznike: Novu godinu, Božić i za krsne slave.
- Sve smo obilježavali i to je bio povod za slavlje. Skrenemo misli, zabavimo se, to su bili lijepi momenti - prisjeća se Popović.
Dok su njeni kolege danonoćno čuvale brod, radile po smjenama, ona je liječila sve koje su na brodu.
- To je brod, nema dijagnostike i ja sam bila jedina osoba koja je mogla da pruži pomoć ljudima kad se razbole. Ni tu vam, nije svejedno, jer može da se desi neka komplikacija, prosto, sami ste usred okeana. Obično su se žalili na oboljenja respiratornog sistema, digestivnog sistema, glavobolje, bolove u ušima i slično tome - istakla je Popović.
Pojasnila je da je do infekcija moglo da dođe jer je posada bila u kontaktu sa saradnicima iz lučkih gradova koji su im dostavljali hranu i sve što im je potrebno za život na brodu.
- Iako ste na brodu vi nijeste u potpunosti izolovani, jer posada komunicira sa agentima. Dovoljno je da izađete i da „zakačite“ virus - napominje Popović.
Iako nijesu imali priliku da šetaju i obilaze, tužna je zbog prizora kojima je svjedočila u lučkim gradovima.
- Siromaštvo je toliko izraženo, to je jezivo. Kao na filmu, vidite djecu i odrasle kako leže na ulici, vide im se rebra, jako su su mršavi pa se zapitate kad su posljednji put imali pred sobom obrok. Ježim se kad se sjetim tih prizora, jer ti ljudi nemaju osnovne uslove za život. Iako ranije nijesam toliko o tome razmišljala, te scene su mi ostale urezane - prisjeća se Popović.
Pita se zašto naš narod nije zadovoljan ovom zemljom koja mnogo toga može da pruži.
- Imamo prelijepu zemlju i dosta mogućnosti, iako ih nekad ne koristimo na pravi način. Život više cijenim od kada sam ovo prošla - istakla je Popović.
Prisjetila se kroz razgovor i momenta kad je ušla na brod.
- Kad shvatiš da ćeš biti tu zatvoren pomisliš - ja ovo neću moći, a zapravo sve možeš. Da mi je prije nekoliko godina neko rekao da ću pet i po mjeseci biti na zahtjevnom zadatku koji je podrazumijevao da čak više od mjesec provedemo u plovidbi, ne bih mu vjerovala. Izazov čini život zanimljivim i daje mu smisao, jer zona komfora čovjeku ne daje ništa. Bez rizika je život dosadan i ja sam zbog svog iskustva srećna - ističe Popović.
Trenutak kad se avion spustio na pistu podgoričkog aerodroma, našoj sagovornici je bio najljepši osjećaj na svijetu, jer kako kaže „gdje god da odeš, ipak je povratak kući ono čemu se najviše raduješ“.
- Trebalo mi je vremena da se prilagodim na to da ustanem, izađem na terasu i vidim kopno. Bilo mi je neobično, priznajem - zaključuje Popović.
Ljekari se povežu sa pacijentima
Dr Slavica Popović trenutno obavlja specijalizaciju u Institutu za javno zdravlje i ta „lično njena misija“ će trajati tri godine.
- Zadovoljna sam jer imam mogućnost da učim i da radim, a epidemiologija me jako zanima i to je oblast koja je dobila na značaju pojavom korona virusa, a ljudi nijesu svjesni koliko je posao epidemiologa težak i važan - ističe Popović.
Kaže da se iz Vojno medicinskog centra kao i Garnizonske ambulante Danilovgrad, gdje je radila kao ljekar opšte prakse, rado sjeća većine pacijenata.
- Naravno, ne zapamtim svakoga. Ali vežeš se za pacijente naročito one sa teškim dijagnozama. Vjerujte da ljekari ne ostanu ravnodušni na takve stvari - govori Popović.
