Na ovaj način Rusija Balkan želi prikazivati kao otvoreno pitanje u kojem ona može sudjelovati i predstavljati se kao ključni igrač neophodan za stabilnost regiona,smatraPetar Popović, profesor međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Za Gradski portal Popović je govorio o ratu u Ukrajini, aktuelnim geopolitičkim prilikama i refleksijama krize na Zapadni Balkan.
Šta je po vašem mišljenju glavni cilj Putinove invazije na Ukrajinu? Jedni kažu da je to povratak ruske imperije, drugi nekadašnjeg Sovjetskog saveza.
Takve interpretacije, iako načelno točne, simplificiraju Putinovu viziju obnove statusa Rusije kao svjetske sile. Carska i Sovjetska Rusija su svoj status gradile na stanovitim univerzalističkim koncepcijama, poput „trećeg Rima“ ili „prve zemlje socijalizma“.
S druge strane, Putinova Rusija doktrinarno počiva na velikoruskom etničkom nacionalizmu, koji je u svojoj partikularnosti prije svojstven agresivnim nacionalizmima malih i sporednih naroda nego jednoj velikoj naciji s posebnim povijesnim poslanjem u svijetu.
Međutim, i takva usporedba nije sasvim primjerena, jer Putinove ambicije nadilaze uobičajeni nacionalistički iredentizam. Teritorijalna amputacija Ukrajine s aneksijom Krima 2014. i pretenzije na Donbas nisu cilj po sebi kako bi „svi Rusi živjeli u jednoj državi“.
Naprotiv, to je dio šire strategije destabilizacije susjednih zemlja, kao u slučaju Gruzije ili Moldavije, a u cilju obnove ruske velikodržavne sfere, takozvanog „ruskog svijeta“.
Riječ je o sferi koja samo geografski odgovara nekadašnjem carskom, odnosno sovjetskom prostoru. Politički i ekonomski to je velikoruska sfera utjecaja sastavljena od satelitskih režima, poput onog u Bjelorusiji i Kazahstanu.
Ideološke motive agresije na Ukrajinu treba iščitavati iz Putinovog eseja „O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“ u kojem negira ukrajinsku naciju. Također, znakovit je njegov govor povodom priznanja republika Donjeck i Lugansk u kojemu optužuje Lenjina zbog povijesne nepravde stvaranja ukrajinske države.
U tom kontekstu negiranja ukrajinske nacije i države treba razmatrati deklarirane ciljeve invazije, odnosno „denacifikaciju“ i „demilitarzijaciju“ Ukrajine.
Denacifikacija je podrazumijevala kapitulaciju ili rušenje režima Zelenskog, a demilitarizacija uništenje ukrajinskih vojnih kapaciteta. Drugim riječima, takozvanom „specijalnom operacijom“ ruske vojske čitava Ukrajina bi trebala ponovno biti uvučena u orbitu „ruskog svijeta“.
Kako gledate na rat u Ukrajini?
U zapadnim medijima se govori da ruska invazija posustaje jer nije osvojen niti jedan veći grad. Međutim, osvajanje i pripajanje teritorija nikada niti nije bilo predviđeno kao krajnji cilj.
U Ukrajini je primijenjena gotovo identična strategija kao i tijekom ruske intervencije u Siriji, dakle raketiranje i zračni napadi radi izbjegavanja izravnih sukoba s neprijateljskom vojskom i gerilskog ratovanja, paralelno s vođenjem diplomatskih pregovora kako bi druga strana pod pritiskom pristala na ruske uvjete.
U Siriji je strategija bila uspješna jer opozicija Asadovom režimu nije bila ujedinjena. Pod silinom udara, pregovori s atomiziranim anti-režimskim skupinama polučili su rezultate.
Međutim, u Ukrajini se ista strategija pokazala promašajem. Inicijalno su ruski pregovori s lokalnim ukrajinskim čelnicima o predaji gradova i oblasti dali prednost ukrajinskim snagama da se konsolidiraju, postave zasjede i uspješno napadaju ruske snage.
Od tuda toliki materijalni i ljudski gubici na ruskoj strani. Ruska strana od onda eskalira sukob ciljanjem civilnih meta kako bi natjerala ukrajinsku stranu na popuštanje u pregovorima.
Međutim, stradanje civila i razaranje gradova kod ukrajinskog vodstva stvara još veći otpor i nepopustljivost. S prolongiranjem rata ruski režim je već nekoliko puta mijenjao strategiju na terenu i proklamirane ciljeve svoje „specijalne operacije“.
Stoga, u ovoj je fazi teško reći što je konačni cilj invazije. Posljednje izjave i kretanje vojske na terenu upućuju da se ruska strana usmjerava na definitivno zauzimanje oblasti Donbasa, a što se svakako ne može smatrati inicijalnim povodom pokretanja invazije.
Zašto je Putin odabrao da baš sada izvrši agresiju u Ukrajinu?
U svom govoru uoči invazije Putin je istaknuo kako je u trenutnim okolnostima Rusija „prisiljena“ vojno intervenirati u Ukrajini, a kao glavni razlog navodi NATO širenje na istok.
Činjenica jest da je tri mjeseca pred invaziju potpisan američko-ukrajinski sporazum o strateškom partnerstvu, te da je NATO potkraj 2021. održao pomorsku vojnu vježbu u Crnom moru.
Takve „provokacije“ idu u prilog tezi da je invazija Ukrajine prirodna reakcija na NATO-ov prodor u ruski strateški prostor. Međutim, mislim da je kritika strateškog ugrožavanja Rusije kao u analizama politologa John Mearsheimera ili povjesničara Roberta Servicea, suviše apstraktna.
Prvo, uopšte ne postoji jedinstvena politička volja niti koncizno artikulirani plan NATO-vog „opkoljavanja“ Rusije. Prijem Ukrajine u NATO tek deklarativno podržavaju Poljska i baltičke zemlje, dok su ostale članice ili suzdržane poput SAD-a ili otvoreno protiv poput Njemačke ili Mađarske.
Kriterij za ulazak neke zemlje u NATO je proces koji traje u prosjeku desetak godina, pa je nerealno očekivati da bi Ukrajina (po Transparency International jedna od najkorumpiranijih država svijeta), u dogledno vrijeme bila primljena u savez.
Drugo, takve analize Ukrajinu promatraju kao objekt politike Zapada i time zanemaruju autonomnu političku volju ukrajinske većine koja stremi euroatlantskim integracijama.
A upravo je ta većinska volja ono što Putin doživljava kao glavnu opasnost. Putinovo označavanje ukrajinskog režima kao neonacističkog i uspoređivanje proširenja NATO-a s nacističkom invazijom Sovjetskog saveza 1941. u izravnoj je korelaciji.
Poveznica je Euromajdan 2014. i rušenje pro-ruskog režima u Ukrajini. Rusija drži da je riječ bila o državnom udaru potpomognutom od Zapada i postavljanjem neonacističke marionetske vlasti.
U tom kontekstu se daje naslutiti zašto se Putinov režim osjećao „prisiljenim“ pokrenuti invaziju upravo u februaru ove godine. Naime, u Bjelorusiji su 2020. izbili masovni protesti zbog još jedne pobjede Lukašenka na predsjedničkim izborima. Lukašenko je optužio NATO, SAD i Ukrajinu da su orkestrirali pobunu protiv njegove vlasti i pozvao Rusiju da vojno intervenira.
Putin je inicijalno odbio poslati vojsku, međutim početkom 2021. u čitavoj Rusiji izbijaju masovni protesti koje predvodi opozicijski vođa Navalni. Protesti su u obje zemlje do sredine 2021. brutalno ugušeni, ali za Putinov autoritarni režim nije bilo dileme da u pozadini stoji Zapad.
Kako bi konsolidirao rusku sferu, počinje gomilati vojsku na granici s Ukrajinom. Putin također mijenja stav prema bjeloruskim zahtjevima, te u novembru Minsk i Moskva potpisuju međudržavni sporazum koji uključuje zajedničku vojnu doktrinu. Pretpostavlja se da je tad s raspoređivanjem ruske vojske u Bjelorusiji razvijen plan o invaziji Ukrajine.
Konačno, u januaru ove godine izbijaju protesti u Kazahstanu koji uopće nisu bili politički motivirani, nego potaknuti porastom cijena energenata. Za Moskvu to je mogla biti samo još jedan provokacija Zapada. Rusija vojno intervenira kako bi spasila režim Tokajeva i sredinom januara guši pobunu u Kazahstanu.
Procjena je bila da već idućeg mjeseca treba pokrenuti invaziju na Ukrajinu i ukloniti tamošnji režim kako bi se definitivno uspostavila kontrola u ruskoj sferi. Računalo se da će Zapad kao i u slučaju intervencije u Gruziju 2008. i Sirije 2015. biti nespreman i politički podijeljen.
Na koji način će se ta kriza okončati po vašem mišljenju?Govori se o podjeli Ukrajine…
Iako je očito da u ratu s Ukrajinom Rusija ne ostvaruje zacrtane ciljeve, omjer snaga još uvijek je u korist Rusije. Ukrajina ovaj rat ne može dobiti, barem ne u smislu vojne pobjede i ponovne uspostave suvereniteta na čitavom teritoriju.
Mislim da su pogrešne procjene da će ruska strana odustati od invazije zbog teške ekonomske blokade sankcijama, jakog otpora ukrajinskih snaga i logističkih problema ruske vojske na terenu. Jedino što može dovesti do obustave rata jest ako troškovi ratovanja daleko premaše predviđene dobiti. Dakle, nije pitanje mogu li Rusi nastaviti ratovati, nego koliko je nastavak rata politički održiv.
Minimalna dobit bi u ovom slučaju bila – a to je ruski režim već i najavio – koncentriranje snaga i zauzimanje Donbasa. Time bi takozvana „specijalna operacija“ ostvarila svoj navodno glavni cilj, iako bi to značilo zadržavanje teritorija koji je ionako bio pod ruskom kontrolom.
Još 2020. kada je zbog covid-19 pandemije uveden lockdown u Ukrajini, Donbas je uveo karantenu čime se de facto odvojio od Ukrajine. Istovremeno je otvorio granicu sa Rusijom. Konačno, Putinov je režim u toj oblasti podijelio rusko državljanstvo za preko pola milijuna ljudi.
Od denacifikacije očito neće biti ništa. Naprotiv, jedini rezultat ove invazije biti će derusifikacija Ukrajine i još čvršće opredjeljenje ukrajinske populacije za Europu i NATO. Dakle, o budućem statusu Ukrajine teško da će se postići bilo kakvo rješenje koje bi zadovoljavalo obje strane. Kakav god se kompromis po završetku rata postigao, status Ukrajine teško da će biti konačan.
Šta za EU znači rat u srcu Evrope? Prema mišljenjima pojedinih analitičara, rat je Evropu ponovo ujedinio, aktuelizovao temu evropske vojske, zajedničke odbrane, povratio uticaj SAD u Evropi. Da li je tako?
Rat u Ukrajini zaista pogoduje ponovnom jačaju Transatlantskih veza. Međutim, kriza posthladnoratovskog liberalnog poretka neće biti riješena ovim ratom, nego samo privremeno odgođena.
Zapad se razdvaja u dva bloka, što se odražava i u sigurnosno-vojnoj sferi. Na to je glavni tajnik NATO-a Stoltenberg upozorio prošle godine, izjavivši da treba spriječiti stvaranje vojnih organizacija izvan NATO-a.
Mislio je primarno na Anglo-Američka savezništava na Pacifiku i moguće stvaranje europske vojske. Nesuglasice u savezništvu počinju već s Obaminom administracijom koja zahtjeva pravedniju raspodjelu troškova u savezništvu. Trampova administracija je to pitanje samo radikalizirala otvorenom prijetnjom razvrgavanja saveza.
Međutim, čini se da je Bajenova administracija prva poduzela konkretne korake stvaranjem podmorničkog savezništva AUKUS. Kada je Australija, članica AUKUS-a, otkazala ugovor o kupnji francuskih podmornica u septembru prošle godine i izazvala skandal u NATO savezništvu, to je u prvom redu bila poruka Europi da se učvršćuje Anglo-Saksonski blok SAD-a, Britanije, Kanade, Australije i Novog Zelanda, u kojem nema mjesta za Europu. Geopolitički, taj je savez usmjeren na Aziju i Pacifik, prema Kini.
Nije slučajnu francuskom predsjedniku Makronu na grubi načni dato do znanja da Francuska svoje interese i utjecaj ne može ostvarivati na Pacifiku. Makron je i sam pridonio urušavanju povjerenja kada je 2019. na NATO samitu u Londonu izjavio da je ta organizacija u stanju „moždane smrti“.
U to vrijeme se po prvi puta u javnosti lansira ideja o stvaranju europske vojske. Konačno, Europska unija je iduće godine potpisala sveobuhvatni trgovinski sporazum s Kinom, postavši njen najveći trgovinski partner. Za SAD to je bio znak da se na Europu ne može oslanjati.
Dakle, rat u Ukrajini je privremeno ujedinio saveznike i prividno riješio podijele. Međutim, strukturni problemi i geopolitička interesna proturječja u savezništvu su duboka i nadilaze neposrednu sigurnosnu opasnost ruske agresije na Ukrajinu.
Sa druge strane, neki kritičari govore o nemoći Evrope, o tome da ne djeluje dovoljno oštro, te da je dosta evropskih država zbog zavisnosti od ruskog gasa prisiljeno da pristaje na kompromise i uslove koje postavlja Putin. Koliko u tome ima istine?
Europa se u ovoj krizi pokazala sposobnom reagirati na rusku agresiju jedinstvenom političkom osudom, uvođenjem cijelog niza rigoroznih sankcija Rusiji, slanjem vojne pomoći Ukrajini, te razmatranjem proširenja NATO-a na Švedsku i Finsku.
Pitanje zavisnosti o plinu u prvom je redu posljedica pogubne politike Njemačke. Uobičajeno se optužuje Šrederovu vlast da je pokretanjem zajedničkog rusko-njemačkog projekta Sjeverni tok gurnula Europu pod rusku energetsku hegemoniju. To nije sasvim točno.
Vlada Angele Merkel imala je prilike od 2005. osloboditi Europu zavisnosti o ruskom plinu ali ništa nije učinila po tom pitanju. Naprotiv, Merkel je vodila politiku koja je išla u prilogu ruskim interesima. Od NATO-vog samita u Bukureštu 2008. Njemačka se otvoreno protivila čak i razmatranju ukrajinskog članstva u tom savezu.
Nakon aneksije Krima 2014. Merkel je uvela sankcije nekim ruskim oligarsima, ali niti jednom entitetu povezanom s projektom Sjeverni tok 2. Pretpostavlja se da je njemačka kancelarka nastojala sfere politike i energetike držati odvojenim.
Obostrani interesi Rusije i Europe u području plinskog poslovanja sežu još u doba Hladnog rata, pa ako se politika tada nije miješala u međunarodne energentske interese Merkel je pretpostavljala da neće niti u post-hladnoratovskom dobu.
Međutim, predvidjela je da Putinovom režimu energetika služi kao glavno vanjskopolitičko oružje prinude i da je politizacija nafte i plina neminovna posljedica ruske agresivne politike u istočnoj Europi.
Nova Njemačka vlada kancelara Šolca mora se nositi s posljedicama političke ostavštine Merkelove. Kritike upućene Njemačkoj vladi zbog odbijanja uvođenja sankcija na ruski izvoz plina previđaju da se Europa nalazi bezizlaznoj situaciji.
Nije stvar samo u poskupljenju grijanja u kućanstvima, nego u činjenici da gotovo sve grane europske industrijske proizvodnje i privrede ovise o ruskom plinu. Blokadom izvoza plina iz Rusije došlo bi do potpunog kraha europske ekonomije. Budući da Merkel više nije na vlasti, čini se da Šolcov rezolutni stav u osudi ruske agresije daje naznake da Europa ozbiljno razmatra alternative izvore svoje energetske sigurnosti.
Međutim, tragedija je da se morao dogoditi rat na istoku Europe kako bi se njemačke političke elite osvijestile o svojoj energetskoj zavisnosti kao glavnom političkom problemu današnje Europe.
Kakve refleksije ruska agresija na Ukrajinu ima na bezbjednosne prilike na Balkanu? Treba li da strahujemo od novih sukoba na ovim prostorima? Kome bi oni odgovarali?
Kao i kroz povijest Rusija će uvijek koristiti Balkan za realizaciju svojih interesa. Jasno je da iz toga razloga u interesu Rusije nije stabilnost Balkana.
Koristeći svoju meku moć kroz religiju, povijesne veze i ekonomiju, Rusija ima snažan utjecaj u regiji Balkana pogotovu u dijelovima gdje živi dominantno pravoslavno stanovništvo i gdje je dominantan utjecaj Srpske pravoslavne crkve, odnosno u Srbiji, Crnoj Gori i dijelu Bosne i Hercegovine, dakle u entitetu Republika Srpska.
Rusko moćno oružje na Balkanu je plasiranje vijesti kojima se želi manipulirati i na taj način podsticati tenzije. One se koriste na Balkanu za polariziranje regije i potpaljivanje unutrašnjih političkih suprotnosti kao što su etničkeilireligijske.Na ovaj način Rusija Balkan želi prikazivati kao otvoreno pitanje u kojem ona može sudjelovati i predstavljati se kao ključni igrač neophodan za stabilnost ovog regije.
Rusija svoj utjecaj ostvaruje vezama sa desničarsko konzervativnim parijama koje su u ovoj regiji i nedavno ostvarile pobjede na izborima. U Srbiji koja pokušava biti vojno neutralna (iako je to pseudo neutralnost koja nije priznata) naročito je taj utjecaj jak zbog čega mnogi mediji i ne prenose objektivno dešavanja u Ukrajini, poput masakra u Buči itd.
Pojedini mediji se ustručavaju okriviti Rusiju za rat. Sve to daje mogućnost Rusiji da u trenutku kad joj zatreba lako potpali vatru koja tinja na Balkanu. Iako je ova mogućnost realna, mislim da do toga neće doći u ovoj fazi jer Rusija sve napore usmjerava na Ukrajinu. To je jedinstvena prilika da EU odigra presudnu ulogu u poticanju zemalja Zapadnog Balkana da se jasno odrede i opredijele za europsku perspektivu.
Kako vidite poziciju Crne Gore u tim okolnostima i moguće udare na njenu stabilnost ?
Crna Gora i Rusija imaju dugu povijest odnosa, vjerojatno najdužu od svih naroda na Balkanu. Ovi odnosi su imali uspone i padove u zavisnosti od danih interesa i povijesnih okolnosti.
Ne tako daleko u povijest odnosa svjedoci smo bili ruske podrške crnogorskoj nezavisnosti 2006. godine, ali nekoliko godina kasnije i ruskog osporavanja crnogorskog puta u NATO. Upravo ulazak Crne Gore u NATO daje joj sigurnost i svako njeno ugrožavanje imalo bi dalekosežne posljedice.
Jedan od ključnih razloga za poziv za ulazak Crne Gore u NATO sada može doći do izražaja. Crna Gora je dakle zemlja koja NATO članicama može prenijeti njeno iskustvo sa Rusijom koje je dugo preko 300 godina. Zbog toga je njen doprinos NATO savezu u današnjem trenutku veoma značajan.
Iako je bilo otpora i odugovlačenja Crna Gora je uvela sankcije Rusiji, što bi moglo imati utjecaja na njenu ekonomiju i sigurnost, ali je pokazala time da stoji na već zacrtanom euro-atlantskom putu. SvakakoCrna Gora mora biti na oprezu u svakom pogledu jer političke i sigurnosnevanjskopolitičke ali i unutarnjepriliketonalažu.
