Pored sve učestalijeg atributa postpandemijska za krizu koju svijet već neko vrijeme proživljava, budući da se kraj pandemiji ni ne nazire toliko da bismo nešto mogli da smjestimo hronološki nakon nje, još jedna prilično iritantna pojava je poređenje stanja u kojem se nalazimo sa onim nakon Svjetske ekonomske krize s kraja prve decenije ovog vijeka.
Dominantnom udjelu populacije to su jedine dvije globalne krize kojih se dobro sjeća, što ne znači da one imaju dovoljno zajedničkih karakteristika osim što su načelno dva veoma nepovoljna perioda za privredni rast i razvoj.
Države, vlade, centralne banke i drugi regulatori reaguju na približno jednak način i to ne zato što su prethodnog puta sprovođenjem određene politike došli do odličnih rezultata, već upravo zato što nijesu, kao da se potajno nadaju da je konačno došla ta kriza kojoj će njihove, do sada neprilagođene mjere konačno odgovarati.
Takav pristup uslovljava potrebu da se pri svakom pomenu inflacije, nelikvidnosti ili prezaduženosti iznova podsjetimo načina na koji već tačno trinaest godina demokrate i republikanci sa one i ljevičari i desničari sa ove strane Atlantika rješavaju problem doslovno prepisujući dvije decenije star japanski recept za borbu protiv deflacije niskim kamatnim stopama.
Kako japanska kriza s početka vijeka nije imala dovoljno toga zajedničkog s posljedicama koje su nakon Svjetske ekonomske krize naročito pogodile Evropu i SAD, tako je sada neophodno da budemo svjesni da su okolnosti danas u potpunosti drugačije u odnosu na one iz 2009.
Postaje očigledna namjera da se makroekonomija doživi kao nauka iz koje se izvlače lekcije, kao što je to slučaj sa disciplinama u kojima su rezultati nepromjenjivi bez obzira na to iz kakvog društvenog ili političkog okvira proizilazile, dok se zanemaruje činjenica da je ona pitanje konteksta i da može tek djelimično pomoći u odabiru sredstava za prevazilaženje kritičnih situacija, ali da ne nudi gotova rješenja.
Sa druge strane, lekcija, ona stvarna, koja se tiče efekata povećanja novčane mase kao da je davno zaboravljena. Danas kada cijene nekretnina vrtoglavo rastu, berzanska roba postaje sve skuplja, a vrijednost bitcoina dostiže novi rekord i dalje je previše zastupljeno i veoma uočljivo vjerovanje u hipoteze o uspjehu i neuspjehu, manifestovane kroz poređenja sa 2009. koju je, kako to sada mnogi zanemaruju, karakterisala fiskalna ekspanzija, sve u cilju pokušaja da se zaduživanje svede na određeni procenat bruto domaćeg proizvoda.
Postavljanjem ograničenja kod zaduživanja počela je da se favorizuje štedljivost, ali ne ona koja čuva postojeću imovinu, već ona koja ograničava put do nove. Rast je bio mnogo sporiji u odnosu na onaj za koji su uslovi zaista postojali, državama je dato još više moći kada je riječ o uticaju na privredu, a dobrih ideja i kreativnosti bilo je sve manje.
Takve okolnosti stvorile su prostor za jačanje populizma, zatim i za pretvaranje zapadnih demokratija u epicentre destruktivne desničarske politike, a onda i pribjegavanje još besmislenijim mjerama koje su služile samo za jačanje političke podrške retrogradnim strujama, ali ne i realnom oporavku i rastu.
Kod efekata koje je na makroekonomskom planu prouzrokovala pandemija situacija je znatno drugačija, budući da je slaba individualna potrošnja uticala na gomilanje novčane mase u domaćinstvima širom svijeta i štednju na koju su jednostavno bila primorana ne zbog oskudice i neizvjesnosti, već zbog odsustva prilika da troše novac onako kako su navikli.
Kao rezultat takvih okolnosti javio se inflatorni rast kao neizostavan dio procesa kojim privreda i monetarni sektor pokušavaju da se vrate na odnos koji je postojao prije pandemije. Bez obzira na dinamiku takvog procesa, kada tržište profunkcioniše u uslovima visokih cijena, odnosno kada ih potrošači prihvate kao neminovnost, institucije više neće imati na raspolaganju mehanizam za održavanje rasta.
Jedino što je zaista zajedničko okolnostima iz 2009. i današnjim je to što praktikovanje metoda uvezenih sa dalekog istoka ogoljava greške u fiskalnoj politici dok se ni ovoga puta ništa ne preduzima da bi se uklonile. Posebno tragikomično je kada se u malim, od uvezenih trendova zavisnih sistema pokušava napraviti privid da se upravo promjenama u fiskalnoj politici može pozitivno uticati na blagostanje.
