Pet decenija od skandaloznog slučaja silovanja dečaka koji je bio žrtva svog sveštenika u SAD, u jednom katoličkom crkvenom listu pojavila se fotografija tog istog sveštenika sa polugolim indijanskim djetetom u naručju, snimljena u Brazilu.
Zločin bez kazne: Reč je o Mariju Pecotiju, koji danas ima 75 godina, optuženom za seksualno zlostavljanje djece 1959. u Holistonu, u Masačusetsu.
Slučaj je izbio u javnost 1993. kada se njemu već izgubio svaki trag, a on bio misionar u prašumama Amazona u Brazilu. Jedna od žrtava iz Holistona ga je prepoznala zahvaljujući pretraživanju katoličke štampe. Pritisnut dokazima, napustio je Brazil i otišao u Parmu (Italija). Pismom se izvinio žrtvi koja ga je prepoznala. Živ je i danas. Novinarima ne želi da komentariše slučaj, a njegovi nadređeni kažu da se "usrdno moli Bogu".
Fotografija je nijemo svjedočanstvo o dugo skrivanoj praksi crkvenih vlasti da sveštenika koji je zgrešio "sklone" na neko drugo mesto, "daleko od očiju" sredine gdje je silovanjem djeteta označen kao neko ko je pogazio sve norme morala, pogotovo što se radi o licu u pastirskoj odeždi.
AP dosije: Da takvih nije malo, ukazala je američka agencija AP u opsežnoj analizi u kojoj je navela 30 konkretnih slučajeva rimokatoličkih sveštenika u 21 zemlji na šest kontinenata. Među njima ima sveštenika svih boja kože, a neki su službovali skoro po cijelom svijetu. U analizi ima i "neimenovanih" sveštenika čija su zlodjela zabilježena u izvještajima crkvenih vlasti uz naznake da ih "treba pratiti". Oni koji su odlazili s kontinenta na kontinent, vješto su izmicali toj kontroli. Najkarakterističniji slučajevi su vrlo poučni.
Na primer, Enrike Diaz Himenez je cio život proveo po crkvama gdje se "selio" pošto bi upropastio dječake. Najpre je sredinom 80-ih zbog silovanja tri dječaka promijenio dvije crkve u Njujorku; osuđen je 1991. na četiri mjeseca uslovno i deportovan u rodnu Venecuelu, gdje je kasnije zbog silovanja 18 dječaka suspendovan na 20 godina. Službovanje i zlodjela je nastavio u Kolumbiji. Svojim nadređenima je govorio da mijenja mjesta službovanja "zbog problema sa ženama".
Hose Angel Areguerana službovao je u Čileu, iako je osuđen na ravno 817 dana zatvora zbog posjedovanja fotografija dečje pornografije u Španiji gde je predavao vjeronauku. Niko ga nije optužio, ali fotografije svjedoče.
Biskup Fransisko Hose Koks je imao visoku crkvenu dužnost u La Sereni na severu Čilea, a zbog "glasina" da je pedofil poslat je u Santjago, zatim u Rim, pa u Kolumbiju i konačno u Njemačku. Svuda je "molio Boga da mu oprosti grijehe" i činio nove. Od 1999. je liječen kao psihijatrijski bolesnik u Rimu.
Nikolas Aguilar Rivera je 1988. pobjegao iz Los Anđelesa u rodni Meksiko čim je policija počela da istražuje priče o seksualnom zlostavljanju mladića. Ispostavilo se da su mu žrtve bili 19 mladića i 10 dječaka. Iz Meksika nije isporučen da se suoči sa pravdom, već je nesmetano nastavio da radi kao sveštenik. U tom periodu dokazano je, da je silovao jednog dječaka.
Obrazac (ne)rješavanja problema: „Postoji jasan obrazac rješavanja problema svećenika koji su se “uvalili u nevolju” koja je zaprijetila curenjem u javnost i sudskim progonom, tako da ih se pošalje u misije u druge dijelove svijeta. Sve da se izbjegne skandal“, tvrdi bivši benediktinac Ričard Sipe, jedan od najžešćih kritičara prakse “međunarodnih transfera” sveštenika. O tome svjedoče i novi detalji iz analize AP.
Eleuterio Ramos je 70-ih bio podvrgnut psiho-terapiji zbog pedofilije. Selili su ga iz samostana u samostan, odao se alkoholu, ali nije odustajao od pedofilije. Tek 1985. jedan 17-godišnjak ga je javno optužio za silovanje. Tada je postalo jasno zbog čega se on toliko selio. Džejm Tali je bio misionar u dvije dioceze u Sijera Leoneu. Pokazivao je otvoreno naklonost ka dječacima. Okupljao je dječake da igraju bejzbol i opijao ih, zatim orgijao. Liječen je, ali 1994, 1998. i 2002. godine u javnosti su izbili slučajevi silovanja mladića. Prebačen je u Rim na dužnosti koje nisu pružale mogućnost kontakata. Sada je Nju Džersiju.
Deni Vadebonker je tek u svojoj 69. godini osuđen na 20 meseci zatvora zvog seksualnog iskorišćavanja dječaka i sodomije u Kvebeku 80-ih godina. Nakon toga je nastavio službu u Francuskoj gdje je zbog silovanja dječaka osuđen na 12 godina zatvora, gdje se nalazi i danas.
Fransoa Lefor, francuski ljekar i "humanitarac" osuđen je 2005. u Francuskoj zbog silovanja dječaka u Senegalu 1994-1995. Na suđenju se ispostavilo da je isto činio i u Mauritaniji. Crkvene vlasti mu nisu zabranile rad sa djecom.
Vješto skrivani zločini: Bivši kardinal Hans Herman Grer je 1995. osuđen zbog silovanja u jednom manastiru u Austriji, a povukao se na lični zahtjev pokojnog pape Jovana Pavla II. Nije mu suđeno, sada ga štampa često pominje.
Gregor Miler je zbog silovanja djece i adolescenata 70-ih godina premještan iz Švajcarske, Austrije, Nemačke. Na kraju je radio u crkvi u jednom malom mjestu u Švajcarskoj dok ga nije prepoznala jedna žrtva.
Brendan Smajt je vješto skrivao počinjena seksualna iskorišćavanja djece u Istočnom Grinviču tokom 70-ih godina prošlog veka. Djeci niko nije verovao, mada se papski nuncije u Irskoj obratio policiji da provjeri. Smajt je otišao u Sjevernu Dakotu, pa se vratio u Sjevernu Irsku. Svuda su ga pratile "glasine" Tek 1997. osuđen je zbog silovanja najmanje 20 dječaka i djevojčica u periodu 1958-1993. godine. Umro je od srčanog udara prošlog mjeseca dok je izdržavao 12. godinu zatvora.
Patrik Magire je radio u Japanu, gde su ga optužile opatice. Nastavio je službu u Sjevernoj Irskoj gde je optužen za silovanje dječaka i sodomiju. Liječen je, ali bez usjpeha. Jedom ga je jedna parohijanka našla u krevetu sa svojim sinovima, drugi put ga je optužio 21-godišnji mladić. Danas je u blizini Dablina, ali crkvene vlasti "budno motre" na njega.
Alan Vudkok je na Novom Zelandu silovao 11 dečaka, ali je nakon toga upućen da službuje u Irskoj. Posle 21 silovanja, na suđenju na kome se pojavilo 11 žrtava, izrečena mu je kazna od sedam godina zatvora i izručen je Novom Zelandu.
Milanka Mirković (Tanjug, preuzeto sa sajta B92)
