Pismo Nataše Pejaković prenosimo integralno:
"Ne, ne, pogrešno ste razumjeli. Nije ovo esej o ,,Krvavoj bajci“ nekog osnovnoškolca, već tužna priča jedne od mnogih crnogorskih porodica čije je dijete ,,ukrao“ državni sistem. Da li sa namjerom ili bez iste, nadamo se da će se dokazati u toku borbe za istinom od koje, naglašavamo, nećemo odustati po cijenu puta do Strazbura.
Da bismo svima približili situaciju u kojoj smo se našli, ne krivicom svoga sina i brata, moramo reći par riječi o njemu. Očev ponos, majčino pile, najveća ljubav svojih sestara. Naivan, neiskvaren, tih, druželjubiv... Sa svojih tek napunjenih 19 godina bio je stamen čovjek kome se moglo osloniti na riječ i vjerovati više nego nekima mnogo starijima. ,,Čast ga je bilo imati u komšiluku, a ne u porodici“ riječi su koje pamtim za vrijeme primanja saučešća. Na dan kad je uhapšen kao saučesnik u ubistvu pokojnog Bogdana Milića na Cetinju, ni kriv ni dužan, zbog druženja sa navodnim izvršiocima, čisto po narodnoj ,,S kim si – takav si“, bez pretpostavke da nije kriv dok se ne dokaže suprotno, cijenjena gospoda Katnić i Čađenović stavili su mu metu na čelo, svrstavajući ga u neku kriminalnu organizaciju. Kakva ironija. Kriminalci nam najrođenijeg nazivaju kriminalcem. Od toga dana pa u narednih skoro pet i po godina naš ,,kriminalac“ dane, koji su trebali da budu obojeni ljubavlju i srećom, provodi u spuškom pritvoru. Kako vrijeme prolazi, sa sobom donosi jednu za drugom optužnice koje neosnovane redom padaju. Šta mu sve nijesu stavili na leđa. Ali našeg junaka nijesu mogli slomiti. Dijete čovjek u pravom smislu te riječi. Toliko se daleko išlo da su na dokazima protiv njega pronađeni otisci inspektora sa Cetinja. Nadamo se da je svima koji ovo budete čitali jasno šta to znači i u kom smjeru se išlo. Zašto, zašto??? Kad više nijesu imali zakonskih osnova da ga drže u pritvoru, konačno 25. oktobra biva pušten na slobodu. Što se tiče časti i obraza, ne bi imali problema da ga još toliko drže nedužnoga. Naš sin i brat, koji je tek tada raširio svoja krila i počeo let, ubijen je 6. novembra. Slomili su mu krila, a nama srce iščupali.
Izgubljeni u vremenu i prostoru, polusvjesni stvarnosti, ne bivamo obaviješteni da je ubijen kao neka zvijer. Niko iz policije ne nalazi za shodno ni da nas obavijesti, a kamoli da nas posjeti i pruži bar malo utjehe i nade da će počinioci biti privedeni pravdi. Ponijeli su se kao da nam je mačka u pitanju. Za tih desetak dana, koliko su nam dali da se raželimo, Žarko je pričao majci da su ga jednog dana pratila dva policijska automobila, bijeli ,,opel“ i ,,dačia“. Sad nam se, samo od sebe, nametnulo pitanje da li se radi o istoj ,,dačiji“ koja je bila na kružnom toku u vrijeme egzekucije. A oni koji su bili u njoj nijesu ništa ni čuli ni vidjeli. Zanimljivo. Slušajući i gledajući šta se sve dešava u državi, o sprezi vlasti i kriminala, ništa nas ne bi začudilo da je to istina. Ako jeste, poštovani čitaoci, sami donesite zaključak.
Koga da krivimo za naš gubitak? DRŽAVU, koga drugo?! Jedan od ubica je povratnik u (ne)djelu kome država tri godine nije bila sposobna da donese presudu, ili nije htjela, iako je sam priznao teško ubistvo, već je pušten iz pritvora. To izaziva sumnju da je pušten iz razloga da nekoga likvidira. Da još jednom ponovimo: državu Crnu Goru direktno krivimo za smrt našeg najmilijeg i zbog toga će biti podnesene tužbe, ne samo zato što je ubica mirno šetao i što nam dijete nije bilo zaštićeno, već i zbog neosnovano provedenog vremena u pritvoru.
Svima vama koji ste na vlasti postavljamo pitanje: KOLIKO VRIJEDI ŽIVOT VAŠEG DJETETA? Upravo za toliku sumu biće tužena država koja je od nedužnoga napravila kriminalca i svi pojedinci koji su u tome imali udjela, a dobro smo vidjeli gdje je leglo kriminala. Završićemo Njegoševom izrekom, na koga se pozivamo od ulice do Skupštine: ,,Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom“.
P. S. Ne bismo voljeli da bilo ko ovu priču zloupotrijebi u svrhe negiranja i rasprava vezanih za ratove vođene na području bivše Jugoslavije, već je opomena i nada da se neće ponoviti još neki Žarko, Petar...".
