Početak saniranja problema sušenja šuma u Nacionalnom parku „Prokletije“, uzrokovanog prenamnožavanjem potkornjaka, ponovo je odgođen za još jednu sezonu. Dok u Prokletijama pada snijeg, ostaju da se rezimiraju različite procjene srazmjera devastacije, kao i glasna polemika za i protiv sanitarne sječe bolesnih stabala, vođena bez očekivanog, istinskog dijaloga i ukrštanja argumenata za istim stolom između predstavnika Nacionalnih parkova, Agencije za zaštitu životne sredine, ekologa, lokalnih zajednica u zaštićenim područjima i civilnog i privrednog sektora.
Nepostojanje strategije, sanacionih planova i odsustvo konkretne reakcije i adekvatan monitoring prethodnih godina doveli su do jako loše situacije za koju dio institucija i zaštitnika prirode, prvenstveno Agencija za zaštitu životne sredine i Nacionalni parkovi, uz podršku dijela ekoloških aktivista, smatraju da je moguće riješiti feromonskim klopkama, čije postavljanje je do sada bilo na nivou incidenta ili je potpuno izostalo, odnosno tek se razmišlja o vrstama, modelima i njihovoj učinkovitosti.
Druga strana, prvenstveno nevladino udruženje „Drvoprerađivači“, ali i lokalni aktivisti iz Plava, kao i javno prezentovana iskustva šumskih gazdinstva iz regiona - pa i konsultovani stručnjaci nacionalnih parkova, poput „Tare“ u Srbiji - insistiraju na tome da u izmijenjenim klimatskim prilikama, dugoročno rješavanje problema nije moguće bez uklanjanja bolesnih i kontaminiranih stabala.
Ključni argument je da u gustim šumama, nepristupačnim za efikasno postavljanje feromonskih klopki, one umjesto da budu ogledne zamke za lov potkornjaka i monitoring njihove populacije, postaju nenamjerni mamci za aktiviranje novih žarišta.
Decenija problema
U okruženju je problem ekspanzije potkornjaka veoma izražen u proteklih deset godina, preciznije od 2012. godine koju su obilježile vremenske neprilike - ekstremne sniježne padavine, za kojima je uslijedilo sušno i dugo ljeto. Takve prilike, koje se ciklično ponavljaju naročito pogađaju smrču, vrstu četinara koja zbog plitkog i tanjirasto raširenog korijena slabi i postaje meta parazita, u prvom naletu plijesni i gljiva, što olakšava prodor potkornjaka. Kada se oni kao sekundarna štetočina prenamnože, postaju primarni uzročnici sušenja šuma.
Ovo su mnogo puta ponovljeni podaci koje ne dovodi nijedna strana u pitanje, niti stručnjaci iz regiona, Bosne i Hercegovine i Srbije koji minulih deceniju bilježe, prate i saniraju negativne efekte rasta populacije potkornjaka.
Potkornjaci, kojih ima više vrsta, naziv je za insekte koji napadaju četinare tako što izbuše koru i pod njom se hrane, polažu larve i izvode nove generacije koje potom prelaze na druga stabla. U redovnim uslovima sve četinarske vrste, pod uslovom da su stabla fiziološki zdrava, brane se protiv napasnika tako što rane na kori vidaju ispuštanjem smole i zatvaranjem kanala.
Kada to nije slučaj, oslabljeno stablo lako postaje plijen i na njega se šire nove generacije potkornjaka svakog proljeća kada iskoriste snijegom, vjetrom ili sječom oborena stabla i visoko ostavljene panjeve sa kojih nije uklonjena kora. Ako problem izmakne kontroli, potkornjaci se razmnožavaju neviđenom progresijom, u okviru dvije a nekada i više generacija u periodu od proljeća do jeseni.
Šume smrče napadaju dvije vrste potkornjaka, veliki osmozubi i mali šestozubi.
Kako je to prije dva dana na prezentaciji u opštini Plav naveo stručnjak iz Nacionalnog parka „Tara“, Marko Tomić, pored ove dvije vrste na nižim kotama Prokletija, koje je obišao u četvrtak, locirao je i tragove napada posebne vrste potkornjaka i na molikama.
Nacionalni park „Tara“, treba napomenuti, opredijelio se za drugačiji koncept upravljanja, koji ne predviđa puko prepuštanje prirodi da sama reguliše stanje. Pokazalo se da im je trebalo gotovo pet godina da uz kombinovane mjere sanitarne sječe i postavljanja feromonskih klopki broj raznih vrsta potkornjaka i njihovu ekspanziju, odnosno brojnost vrate u redovno stanje.
Pritom, svake godine rade monitoring, sanitarnu sječu, izvale uklanjaju redovno i pritom sprovode i takozvane mjere njege, odnosno smanjuju brojnosti stabala po jedinici površine kako bi spriječili preveliku konkurenciju izdanaka na zemljištu sa ograničenim hranjivim materijama i vodom u podlozi.
Tim receptom intervencionizma, kako je to pojašnjeno, dobijaju zdrava stabla, otpornija na suše i parazite, umjesto lokacija prašumskog karaktera koje u izmijenjenim klimatskim prilikama lakše obolijevaju i postaju rasadnik za razne šumske bolesti, uključujući i potkornjake.
Argumenti
Crnogorski stručnjaci, odnosno Agencija i Nacionalni parkovi, kao i dio ekoloških aktivista sanitarnu sječu, kako kažu, ne dozvoljavaju, niti planiraju a kao razlog navode da koncept gazdovanja zaštićenim područjima se kosi sa takvim rješenjima. Pritom, dovode u pitanje sanitarnu sječu i zbog potencijalnih zloupotreba, uprkos tome što zakonske odredbe i u strogom režimu zaštite predviđaju konkretne sanacione mjere i reakcije, odnosno prevenciju požara i šumskih bolesti.
Rezolutan stav uprave Nacionalnih parkova i EPA, bio je i razlog zbog kojeg je nedavno šumarski inspektor iz Plava Hakija Jasavić podnio krivične prijave protiv NP i postavio pitanje odgovornosti za ekspanziju potkornjaka. On je u aprilu izdao rješenje za sanitarnu sječu velike količine sušika i oboljelih (suvih stabala) u dubećem stanju, kako bi se time preduprijedila opasnost od požara i daljeg širenja potkornjaka prije nego krene njihova reprodukcija.
To, međutim, nije dovelo do konkretnih poteza, već su Nacionalni parkovi u saradnji sa Agencijom razrađivali strategiju i prikupljali iskustva i podatke o tome koje su feromonske klopke najbolja opcija. Pritom su insistirali na tome da je upravo nelegalna sječa izazvala problem sa potkornjacima.
Sanitarna sječa, posebno u drugoj i trećoj zoni zaštite, ranije je propisivana, a posljednji put vlada Zdravka Krivokapića je ovlastila Nacionalne parkove 2021. godine da zbog sušenja šume u Prokletijama raspišu tender za sanitarnu sječu. Na tenderu je posao dobila firma koja je izazvala pozornost nevladinog sektora, pa je oglas poništen jer se pokazalo da je bilo nepravilnosti u rangiranju ponuda.
NVU „Drvoprerađivači“, koje okuplja zanatlije, proizvođače namještaja ili obrade drveta za dalju upotrebu, protestovali su tada što su ,,preskočene“ lokalne plavske firme, a posao bio namijenjen firmi bez referenci, koja ne ispunjava uslove.
Kako je to ranije potvrdio predstavnik NVU „Drvoprerađivači“ Esad Barjaktarević upravo su protiv bilo kakvih zloupotreba, zbog čega predlažu da se sanitarna sječa sprovede pod budnim okom parkova, ekologa, aktivista, šumarske inspekcije i to isključivo po principu – lagera. Sva uklonjena i sanitarnom sječom doznačena stabla, predlažu oni, treba skupiti na jedno mjesto opredijeljeno za prodaju, a da od prikupljenih sredstava nacionalni park novac uloži u održavanje parka, zaštitu životne sredine i održavanje puteva i infrastrukture.
Na taj način bi se makar na neki način omogućilo i lokalnim privrednicima da imaju neku korist, a da nema štete za prirodu.
Gdje je zapelo
Kako je početkom novembra na prezentaciji bosanskohercegovačkog iskustva u prostorijama Agencije za zaštitu životne sredine saopštio direktor te institucije Milan Gazdić, mrtva stabla u Prokletijama ne bi trebalo dirati, jer bi njihovo uklanjanje, kako je kazao, dovelo do uklanjanja tampon zaštitne zone i izložilo zdrava stabla naletu vjetra. Problematizovao je izvlačenje sanitarne građe jer bi uništila mlade izdanke.
Šumarski inspektor Hakija Jasavić je u reagovanju ocijenio da su takvi stavovi daleko od struke, budući da mrtva stabla nemaju četine, pa samim tim nijesu nikakav štit od vjetra.
I Jasavić, kao i predstavnici Nacionalnog parka „Tara“ iz Srbije pored sječe sušika savjetuju obavezno uklanjanje i prstena okolnih naoko zdravih stabala jer su iskustveno utvrdili da je u žarištima potkornjaka ta zona već kontaminirana i postaje baza za proljećnu ekspanziju potkornjaka.
Specifičnost prokletijskih šuma, na šta je ukazao diplomirani inženjer šumarstva Marko Tomić, je što šuma nije mješovita, odnosno postoje velike sastojine čiste šume smrče. U takvim ekosistemima se prenamnožavanje potkornjaka odražava kao domino efekat koji za svega nekoliko godina može poput požara da „spali“ čitavu šumu.
Na njegovoj prezentaciji u Plavu, gdje je prenio iskustva NP „Tara“ realizovana uz upute Šumarskog fakulteta u Beogradu, i pored poziva, nije prisustvovao niko od predstavnika Nacionalnih parkova i Agencije za zaštitu životne sredine.
Iste te institucije redovno navode dobro uporedno iskustvo „Tare“ koja je feromonskim klopkama tokom jedne godine uspjela da prikupi 33 miliona potkornjaka. Ne navedu, međutim, da je njihova borba protiv potkornjaka imala i drugu, odnosno ključnu komponentu – sanitarnu sječu tokom koje je samo prve sezone posječeno, i iz šume uklonjeno, između 20 i 30 hiljada kubika suvih, bolesnih i stabala za koja se sumnjalo da su zaražena.
Ako se u obzir uzme naš domaći nesporazum i suprotstavljena stajališta, ipak stoji činjenica da su zemlje okruženja, uz sve greške, različite metodologije, konkretnu borbu protiv potkornjaka počele prije najmanje sedam-osam ili 10 godina.
Mi još tapkamo u mjestu, fingiramo dijalog, ne gledamo jedni druge u oči niti dajemo priliku za razmjenu stavova i zdravu, otvorenu polemiku. Potkornjaci su gore u stablima smrče i miruju do proljeća.
