U ponedjeljak veče, dva dana prije krajnjeg roka, Demokratska partija socijalista je otkrila karte. Na prvi pogled, ništa spektakularno novo: Milo Đukanović je, naravno, nosilac liste; premijer Igor Lukšić drugi; potpredsjednik i glavni partijski ideolog Svetozar Marović treći čovjek, drugi potpredsjednik Žarko Šturanović četvrti, a politički direktor Branimir Gvozdenović peti po partijskom rejtingu...
Koji dan pred objavljivanje partijskog spiska neki su mediji špekulisali da Svetozara Marovića neće ni biti na listi zbog afere Zavala, ali ko god poznaje politički i lični profil predsjednika DPS-a, mogao je pretpostaviti - čak i bez insajderskih informacija - da se vješt političar poput Đukanovića neće odreći usluga, savjeta i ideja Marovića, partijskog ideologa, čovjeka koji je godinama unazad kreirao lik i strategiju partije. Postavljajući Marovića u sam vrh partijske piramide, Đukanović je uputio značajnu poruku partijskom članstvu: da istinski cijeni lojalnost saradnika, da kadrovska rješenja donosi u interesu partije, ali i da o sudbini članova DPS-a na kraju odlučuje samo on, Đukanović. Na tronu može biti samo jedan: Tok sjednice Glavnog odbora DPS-a pokazao je zbog čega je Đukanović Broj jedan izborne liste, ali i zašto je suvereni gospodar unutar Demokratske partije socijalista.
Stvarnu partijsku moć Mila Đukanovića ilustruje podatak da u ponedjeljak veče - samo sat prije početka sjednice Glavnog odbora - većina istaknutih partijskih članova nije ni znala na kojem će se mjestu izborne liste naći! Iako je sam čin predlaganja prošao stranačku proceduru i svi lokalni partijski odbori predložili kandidate, na kraju unutarstranačke izbone trke samo je jedan čovjek – Milo Đukanović – znao sve kockice slagalice DPS-a. Zato je u sali nekadašnje Vlade tokom imenovanja izborne liste vladala gluva tišina, kao kad ono igrači tombole iščekaju izvlačenje sljedećeg broja, nadajući se baš onom što im nedostaje.
Ne samo obični članovi Glavnog odbora: čak je i većina članova Predsjedništva DPS-a, elitnog stranačkog tijela, uz dozu strijepnje očekivala kada će Milo Đukanović, predsjednik partije, izgovoriti njihovo ime; da li će se naći u prvih dvadeset, trideset ili će izaći izvan nezgodne kvote 41 (apsolutna većina poslanika u parlamentu).
Đukanovićev usud: U novijoj istoriji DPS-a – od onog velikog raskola marta 1997. godine - Milo Đukanović nikada nije bio tako nadmoćan u stranci; uvijek je to bila neka vrsta trijumvirata moći – Đukanović, Marović, Vujanović – u kojem je Đukanović bio prvi među jednakima. Sada je Đukanović zaista - kako ga vole zvati saradnici – šef, gazda. Tako da, recimo, i da sadašnja „identitetska mimoilaženja“ (čitaj: različit doživljaj državnih simbola) između Filipa Vujanovića i Mila Đukanovića vremenom eskalira u stvarni sukob, teško da bi aktuelni predsjednik Crne Gore mogao da, u sadašnjem odnosu snaga, formira partijsku struju, kamoli ozbiljnu stranačku frakciju.
Za način odlučivanja u stranci možda to i nije tako loše - centralizovano odlučivanje je efikasno i zna biti korisno za partijske akcije. No, ta velika moć je dvosjekli mač za DPS, a za samog Đukanovića može da bude usud osamljenosti na vrhu; teško je ostati bezgrešan u situaciji kada se za sve pitate. Loše je za budućnost neke moderne partije ukoliko nema više linija inicijativa ili kada postoji samo jedna tačka odlučivanja - na samom vrhu. Unutar stranke mora da postoji obnova, strujanje partijskog kadra: bez unutrašnjeg vrenja, svakodnevnog brejnstorminga, svaka stranka je osuđena na stagnaciju. Istini za volju, to su stvari o kojima će Đukanović i ekipa iz DPS-a tek naknadno morati da razmišljaju: do 14. oktobra i izbornog dana tome svakako neće pridavati značaja.
No, dešavanja prije i tokom Glavnog odbora DPS-a, kao i sastav izborne liste otkriva da će glavni adut Demokratske partije socijalista na predstojećim izborima biće njen partijski čelnik – Milo Đukanović. Prosto, to je igra na jedan adut: vladajuća koalicija će pokušati da do kraja iskoristi Đukanovićevu popularnost, harizmu kod glasača i simpatizera vladajuće koalicije, energiju i očitu spremnost na borbu sa političkim protivnicima.Udarac „mladim lavovima“: A za predstojeću izbornu utakmicu sam Đukanović se oslonio na - staru partijsku gardu. Nije tek slučajnost ili omaška što, osim premijera Igora Lukšića, u vrhu izborne liste nema niti jedno novo stranačko lice, neki novi igrač u vrhu stranke tokom prošle tri ipo godine od posljednjih parlamentarnih izbora.
Naprotiv: Đukanović se svjesno opredijelio da u prvih petnaestak budu ljudi sa kojima je već pregurao i referendumsku kampanju i dvije izborne utakmice 2006. i 2009. godine. Zato su u prvom „udarnom“ partijskom timu, među prvih petnaest na DPS listi su, osim samog partijskog vrha, sadašnji ministri Duško Marković, Miodrag Bobo Radunović i Miodrag Migo Stijepović, ali i bivši ministri Milutin Simović i Milan Roćen. Rame uz njih je i Daliborka Pejović koja je najviše i napredovala na partijskoj listi. Svi će oni - uključujući i političkog direktora partije Branimira Gvozednovića – voditi glavnu riječ u kampanji i sprovoditi partijsku politiku na terenu, po oblastima i gradovima.
Predsjednik DPS-a je, očito, odlučio da povjerenje pokloni njima, a neki mladi i novi igrači moraju da „griju klupu“. Upadljivo je odsustvo sa izborne liste aktuelnog ministra finansija Milorada Katnića: čovjek koji pokriva jedan od najvažnijih resora u Vladi Igora Lukšića ostao je bez stranačkog angažmana u partiji koja ga je i postavila na ministarsko mjesto. I ministar ekonomije Vladimir Kavarić praktično je kažnjen jer se nalazi tek na 29 mjestu zajedničke DPS-SDP-LP liste. Naravno, Kavarić je ministar i nije mogao biti planiran za neki veći terenski angažman, ali sama pozicija na izbornoj listi govori da vrh stranke, odnosno Đukanović, nije oduševljen dosadašnjim ministarskim učinkom u rješavanju problema KAP-a, Boksita i drugih žarišta crnogorske ekonomije...
Sve su to indicije koje ukazuju da radom aktuelne Vlade – iako je Igor Lukšić na drugom mjestu liste – u vrhu Demokratske partije socijalista nijesu zadovoljni: budžet je pogrešno planiran i morao je da pretrpi rebalans već sredinom godine, od direktnih stranih investicija nije bilo gotovo ništa (dolazak Toščelika je više zasluga Filipa Vujanovića i tursko-crnogorskih državnih odnosa koji su u uzletu) iako su uporno najavljivane od brojnih Lukšićevih ministara. Sve to govori da DPS nije uspio da stvori novu, mlađu i kredibilnu ekipu političara, ekonomista koji bi mogli da na svoja pleća izvuku teško breme izborne kampanje.
Uz "mlade lavove", političku packu je pretrpio i jedan iskusni politički igrač, bivši ministar Predrag Nenezić: čovjeka koji je bio DPS koordinator za Tivat tokom nedavnih lokalnih izbora naprosto nema na listi od 81 imena!
Kampanja „udri muški“: Izvjesno je, dakle, da vladajuća koalicija neće mnogo barjačiti pričom o crnogorskoj ekonomiji već će Đukanović i ekipa političke poene pokušati da gradi na oprobanoj ideji da je vlast jedini zaštitnik državnih interesa. Osim toga, vrh DPS računa da bi u njihovu korist mogla da poradi i opozicija koju nagriza sukob SNP-a i Demokratskog fronta.
Suvrenistički izborni scenario kampanje je bio jedan od ključnih razloga što je Milo Đukanović tako lako našao zajednički koalicioni jezik sa Rankom Krivokapićem, nastavljajući partijsku koalicionu saradnju dugu 14 godina. Osim toga, lider DPS-a odigrao je razborito i u pregovorima sa Andrijom Popovićem i njegovim liberalima. Đukanović je, garantujući poslaničko mjesto liberalima, privukao pod okrilje svoje koalicije sve suverenističke stranke; ujedno je već dogovorio postizbornu koaliciju sa Bošnjačkom strankom i Hrvatskom građanskom inicijativom, te Dinošinom Demokratskom unijom Albanaca.
Tako se zatvorio krug, i DPS-SDP-LP koalicija sa pravom može da se kiti sloganom „Evropska Crna Gora“ poručujući i glasačima i stranim posmatračima da je ta politička opcija zaštitnik ideje multietničke Crne Gore. Tim prije što su na drugoj, opozicionoj, strani - pod svodom Demokratskog fronta - čak trojica ljudi iz one „alternativne četvorke“ - Predrag Bulatović, Nebojša Medojević i Miodrag Lekić, fali samo Andrija Jovićević. To je ekipa koja je, u proljeće 2006. godine lobirala protiv crnogorskog referenduma.Zato je već prvog dana kampanje Đukanović drčno poručio da im „ništa ne mogu jedan četnički vojvoda, ambasador velikosrpskog nacionalizma i kolumnista najvećeg narko klana na Balkanu“.
Nije to bila galama bez razloga: Đukanović hoće da maksimalno mobiliše članstvo i simpatizere koalicije. Problem vladajuće koalicije sastoji se u tome što - ako ne osvoje dovoljno mandata za apsolutnu vlast, makar u zajedništvu sa manjim strankama etničkih zajednica – nemaju izbor novih partnera na postizbornoj polici. Za neku bližu saradnju sa Milićevim SNP-om nema ni prostora ni vremena, a Pozitivna Crna Gora se odavno zarekla javnosti i vlastitim mentorima da neće sklapati dilove sa DPS-om.
To je nagovještaj kratke, ali „udri muški“ kampanje vladajuće koalicije. Otuda stara garda na okupu – želi se obnoviti ona referendumska, suverenistička priča. Đukanović i Krivokapić će političke protivnike, prvenstveno Demokratski front karakterisati kao opasnost po državni status i kao neprincipijelnu koaliciju koja nema drugog programa osim – ponavljanje floskule o smjeni vlasti. Biće tu još bezbroj kvalifikacija, izliva patriotizma, mahanja crnogorskim barjacima i mnogo, mnogo terenskog rada: valja glasače ubijediti da, uprkos manama, vladajuća koalicija jeste jedini državotvorni izbor. To se do sada pokazivalo kao uspješan recept i Đukanović očito ne želi da mijenja dobitnu kombinaciju.A bolji život, pravna država i oporavak privrede? Ispunjenje tih obećanja, već pogađate, ostavljeno je - tradicionalno za vrijeme nakon izbora, čim se završi globalna ekonomska kriza.
Draško ĐURANOVIĆ
