I trajaće sve dok na crnogorskoj političkoj sceni i u crnogorskoj kulturi – u najširem značenju te riječi – budu relevantne partije i političke ideje i programi koji dovode u pitanje njenu državnost i nezavisnost.
Puno smo puta čuli i rekli takvu istinu, koja je jasna – ili bi trebalo da to bude – svakome ko se ozbiljno zainteresuje i nepristrasno analizira noviju crnogorsku istoriju.
Postaje dosadno, priznajem, iznova i iznova, od početka i do kraja, tumačiti tu – u suštini – jednostavni istinu.
Posebno je to zamorno govoriti (nekim) diplomatama na službi u Podgorici. I sada, jednako kao i ranije, godinama poslije pravog referenduma, kada je to temeljno pitanje crnogorskog postojanja bilo jasno postavljeno. I kada je dobilo pravi odgovor.
Obično su – tamo đe postoji nevjerica ili neslaganje – argumenti kako to permanentno državno pitanje i, sa njime povezani, identitetski upiti i problemi, zapravo nisu najvažniji, već su to, “kao u srećnim zemljama”, pitanja ekonomije i standarda građana.
I onda naše prijatelje i one koji se prave da su naši prijatelji moramo podsjećati kako neznanje, zabuna i kompleksi vezani za identitet i za temeljna pitanja odnosa prema sopstvenom, ali i prema drugim identitetima, vjerama i etnicitetima, interesima i projekcijama, neizbježno vode u konfuzije i gubitak suvereniteta da se odlučuje i o svim drugim važnim stvarima, uključujući ekonomiju i životni standard građana, pa sve do neizbježne i neophodne vladavine prava i (milion puta smo čuli, i slušaćemo još dugo!) o korupciji i organizovanom kriminalu …
I tako dalje. Ta je priča, rekoh, već poznata i jasna – svakome ko želi da je čuje i da razmisli o tim problemima, makar i kratko.
Glasanje u avgustu 2020. godine je takođe imalo tu “referendumsku” karakteristiku. Krajnji rezultat (uzrokovan, na kraju, manevrom/diverzijom pokreta URA i njegovih mentora i pomagača, kako inostranih, tako i domaćih), predstavljen kao “volja naroda”, mada skor nije sadržao razliku od čuvenih deset procenata, kao na pravom refefendumu. Odnos 41:40 u Skupštini predstavljen i operacionalizovan kao apsolutna, bespogovorna, “definitivna” većina. “Volja naroda”!
Posljedice tog crnogorskog poraza znamo, a sa mnogima, čak i gorima od već viđenih, posebno na ekonomskom planu i (opet!) na polju životnog standarda, moraćemo, sva je prilika, da se suočimo za koji mjesec.
Tako je to kada se izgubi glasanje od onih kojima je crnogorska nezavisnost nebitna, a funkcionisanje države i održivost ekonomskog/finansijskog sistema, kao i obrazovnog i zdravstvebog (kulturu i diplomatiju da ne pominjemo) – upravo posljednja rupa na svirali.
I naše članstvo u NATO, kao i strateško opredjeljenje za pristupanje Evropskoj Uniji – nisu u projekcijama onih koji su pobijedili na posljednjem “refefendumu”. Odavno nas ne mogu zavarati njihova retorika i propaganda, pa čak ni evropska imena njihovih političkih pokreta. Sve je to lažno – ne zato što neko tako želi da misli o njihovoj politici – već zbog svega što su učinile i bjelodano pokazale njihove dvije vlade i njihove dvije i po godine.
Zbog svega toga njihov finalni kandidat na predsjedničkim izborima govori o potrebi i mogućnosti da se (“poslije njegove pobjede”, naravno) formira koalicija koja bi imala – dvotrećinsku većinu!
U podijeljenom društvu, u kojoj je bila potrebna politička diverzija/sabotaža/prebjeg jedne političke grupe koja je tada kontrolisala 5-6% glasačkog tijela da bi se ostvarila većina od 1 (slovima: jednog) poslaničkog mjesta u Skupštini Crne Gore, kandidatu Milatoviću je na umu upravo ona većina koja bi mogla da izmijeni tok crnogorske istorije i da našu zemlju vrati i državni okvir i zavisnost od kojih smo se oslobodili u maju 2006.
Za što će mu drugo, inače, dvotrećinska većina?
Zato je danas, na nepuna tri dana pred glasanje u drugom krugu predsjedničkih izbora, osnovno pitanje (pored svih onih, naravno, o kojima smo čuli istinite i iskrene iskaze sa svih strana – i u samoj Crnoj Gori, i u regionu kojem pripadamo, i iz Evrope) – da li će se naša zemlja, naša jedina zemlja, vratiti u sopstvenu istoriju, da li će opet biti na njenoj pravoj strani!
O tome se odlučuje u neđelju, drugog aprila. “That is the question!”
Sudbonosnu odluku donosimo pod perfidnim i zlokobnim uticajem – vidljivim i manje vidljivim – onih snaga, centara moći, agencija i službi, uključujući crkvu, i njihovih izvršilaca, saučesnika i medija, političkih satelita i agenata kojima je novi poraz građanske, demokratske i suverene, nezavisne Crne Gore neophodan kako bi nastavili urušavanje, razgradnju i eliminisanje prava svih u našoj Crnoj Gori da budu svoji na svome. I da budu ravnopravni. I da donose suverene odluke.
Zato avgustovskim vlastima i njihovim kandidatima smeta naša dijaspora, zato straše i pokušavaju da unesu razdor u političke organizacije manje brojnih naroda, zato blate i žigošu ljude, zato se nadaju i navijaju da apstinenata bude što je moguće više. Sve isto kao u vremenu prije povraćaja državne nezavisnosti!
Da li smo na pravoj strani istorije, da li ćemo se vratiti u onaj povijesni tok čiji je najbolji izraz i definicija bio upravo refefendum iz 2006 – zavisi od nas. Sada to, poslije svega i uprkos svemu – zavisi samo od nas.
Crna Gora treba da se vrati, mora da se vrati na pravu stranu sopstvene istorije – slobodarsku, nezavisnu i suverenu. O tome je glasanje. I ovoga puta.
I naša odluka mora biti takva – istorijska, suverena, građanska, crnogorska!
