Piše: Boris RAONIĆ
Ljudski je griješiti, kaže naša poslovica. A na to se nadodaje još jedna – ljudski je i praštati. U Crnoj Gori je ova prva poslovica dovedena do nivoa modus operandi na svim nivoima društvenih djelatnosti. Što bi rekli u Podgorici: „Ljudski je griješiti. A ljudi smo“.
Grijesi i praštanja: Greške proističu iz ljudskih slabosti ili, naprosto, jaza između ambicioznih i proklamovanih ciljeva koje čovjek stavlja pred sobom i svojih mogućnosti i volji da na najbolji način uredi društvene odnose i mehanizme, koji bi trebali zaštiti lične i opšte interese.
Međutim, što se tiče praštanja, tu je pređen dug put od jevanđeoske poruke do globalne hiperinflacije državnih intervencija i zakonskih akata, koji tačno propisuju u kojim situacijama i pod kojim uslovima je moguće dobiti oprost za grešku, kao i slučajeve kada se greška ne može oprostiti, već se mora sankcionisati. Na stranu one vrste oprosta koje još uvijek nisu poklopili crkve i države, tj. tamo gdje se pojedinac još uvijek pita sa svojom savješću – one pripadaju defanzivnom svijetu intime, i stoga bi ih preskočio ovom prilikom.
Greške su dio svačijeg posla, međutim, ono što je bitno razlučiti – jeste nivo tolerancije na počinjene greške. Najmanji nivo tolerancije na grešku imaju ljekari i javni djelatnici. No, i po ovom pravilu, mi smo mimo svijeta, pa mnogo više tolerišemo greške koje nam se u kontinuitetu obijaju o glavu, dok o onima s kojima nemamo nikakve veze (je li komšija oprostio svom rođaku pomjeranje međe na selu; hoće li Izraelci i Palestinci oprostiti jedni drugima decenijske sukobe...) – e o tome trošimo pamet u beskraj.
To se najbolje da vidjeti na primjeru društveno omiljenog odnosa prema greškama unutar javnog sektora. Političke nauke su davno rekle svoje: demokratskog poredka nema, tamo gdje javni funkcioneri (ali i ostali javni djelatnici) koriste pravo na grešku. U sluačaju ozbiljne greške, u demokratskim zemljama, postoje samo dva izbora: ostavka ili smjena.
Privatne i državne greške: Kad vam vam vodoinstalater, prilikom ugradnje neregularnog ventila na bojleru, razbije nekvalitente pločice, koje vam je nestručno postavio keramičar, ne vodeći računa o krivom zidu, zašta je odgovoran neki građevinac – svakako da bi najradije uzeli pravdu u svoje ruke.
Na stranu problem stručnog nadzora nad ovakvim radovima, ipak su ovo problemi koji se na kraju nekako i riješe, pa mu dodatni trošak dođe kao neko ulaganje u trening nervnog sistema za probleme koji vas čekaju čim izađete iz stana.
Međutim, što reći o profesiji, gdje greške imaju mnogo strašniju cijenu, kao što je medicinska? I gdje svaka od tih grešaka po pravilu jača lažnu kolegijalnu solidarnost, nauštrb žrtvama, stvarajući tako sistemsku kulturu nekažnjivosti, koja omogućava onom malom procentu nesposobnjakovića ili protuva da se sakriju pod skute ravnodušnih ili naivnih... Mediji se sve više pune napisa o takvim primjerima. Ljekarska komora, na primjer, umjesto da bude onaj mehanizam koji ljekarima omogućava da se sami obračunaju sa ljudima nedostojnim Hipokratove zakletve – „mudro“ izbjegava bilo kakvo plekanje, „hrabro“ ostavljajući pravosuđu da se samo nosi s time.
Tako, umjesto da aktivnosti Ljekarske komore pokažu građanima da je struka vrijedna njihovog povjerenja, oni se ponašaju kao da je svaka kritika nesavjesnog liječenja – u stvari napad na samu struku. Sudske vještake i njihovu kolegijalnost na suđenjima je bilje da ne komentarišem.
Što tek reći o drugim trudbenicima iz javnog sektora?
Zamisli život drugačiji od ovog: Zamislite ekonomistu koji napravi katastrofalan ugovor u ime države, donoseći joj u miraz nepotrebne dugove od više stotina miliona eura. Zamislite ministra kulture, koji donese odluku da vrhunsku umjetnicu ponizi ne dajući da joj da predstavlja svoju zemlju, koja nakon toga kao samostalan umjetnik dobije prvu nagradu. Zamislite medicinskog stručnjaka na javnoj funkciji koji nanosi povrede novinarima. Zamislite pravnika koji maltene slijepog čovjeka procesuira pod optužubom da je snajperista. Zamislite fudbalske stručnjake iz najvećeg kluba koji nemaju ni jednog reprezetativca poniklog u tom klubu…
Na žalost, sve ovo ne morate da zamišljate, već je okruženje puno sličnih primjera, koji se održavaju o našem trošku (namjerno ne kažem građana, jer je takvih veoma malo) ...Pitanje je samo hoćete li ovo da vidite ili žmurite iz vama znanog razloga.
Isto tako zamislite novinare koji svoje greške skrivaju iz slobode izražavanja, sveštenike i vjernike koji svoju mržnju pravdaju Svetim knjigama, djelatnike NVO sektora koji, pod kamuflažom javnih interesa, ostvaruju briljantne komercijalne uspjehe u raznim odborima, savjetima i donatorskim poduhvatima, daleko od pažnje javnosti, poslovično rezervisane za političare ili poreske politike s kojom se moraju bakćati preduzetnici. Da ne spomenem one koji dijele iz javnih fondova sebi, organizacijama koje ih predložiše lii sa kojima su partneri... I dok vi tako zamišljate, sigurno ćete se zapitati – što treba sve čovjek da uradi, pa da stekne blagodeti takvog prava na greške. Eksperti ljudskih prava, vjerovatno sada započinju teoriju o četvroj generaciji ljudskih prava – prava na grešku.
Dok još uvijek zamišljate, obavezno ih potražite u omiljenom mediju, lako ćete ih pronaći - ekonomiste koji govore o održivom razvoju, pravnike o evropskim standardima vladavine prava, umjetnike o kulturi, ljekare o humanizmu (ili građevinskim poduhvatima), novinare o profesionalnom izvještavanju, sveštenike o ljubavi, one NVO aktiviste koji govore o manje više svemu i svačemu, dok god bivaju plaćeni da simuliraju zabrinutost oko gorućih problema. I onda dobro pogledajte to veselo društvo, kako vas ubjeđuju da vas vode u svijetlu budućnost. O vašem trošku, naravno. Uprkos brojnim greškama, koje i sami priznaju, naravno. A koje ćete, takođe, plaćati vi. Naravno.
Mi smo se izborili za njihova prava, koja podrazumijevaju naše obaveze.
