U eri globalizacije mnogo je čega što bi u crnogorskom društvu bilo poželjno preispitati, počevši od naše kolektivne spoznajne moći, preko kulture svijesti, lične odgovornosti, pa do želje da stvorimo društveni ambijent mogućnosti za sve njegove članove. Za to nam priliku pružaju okolnosti u kojima živimo poslednjih 365 dana, koje svakako treba posmatrati kao lekciju iz koje treba izvući važne činjenice, zaključke i pouke.
Pred pripadnicima svih esnafa, pa i pred istoričarima, aktuelno je sumiranje tzv. covid godine. Istoričari, naravno, u sagledavanju određenih pojava imaju bitne koordinate – uzrok, tok, posljedice, pa se čini da im je u nekoliko lakše. Ipak, na samom početku bitno je konstatovati jednu važnu stvar - svaka epidemija ima svoj početak i kraj, a kada će do kraja ove doći, to prije svega zavisi od zdravstvenog sistema i odgovornosti svakog pojedinca koji je važna karika društvenog sistema. A ovaj virus, koji rijetko zovemo njegovim zvaničnim imenom, nalet ga bilo, zavirio je za proteklu godinu dana svuda – po privatnim kućama, po kancelarijama, školama, vrtićima, fakultetima, po kafanama, radilištima, pijacama, ugostiteljskim objektima... razarajući harmoniju koju smo do nedavno imali. Zbog svih okolnosti koje smo naveli, a i zbog nepostojanja vremenske distance koja je važna za istoričare, o covid procesu ne možemo govoriti kao o nečemu što je završeno. O svemu što nas je snašlo mogu se bilježiti hronološke glose koje će jednog dana predstavljati važne momente u mozaiku koji će, kao zaokružena cjelina, svjedočiti o virusu i posljedicama koje su ostale iza njega.
Uvažavajući prethodna iskustva istoričari su se osvrtali na pandemije kroz istoriju, pokušavajući da uz pomoć komparacija ukažu na moguća rješenja ili dragocjenu pomoć. Istoriografija je zabilježila mnogo različitih situacija kada su velike bolesti bile u pitanju. Pomenimo samo poznatu crnu smrt koja je Evropom harala polovinom XIV vijeka, u vrijeme kada ni jedan vladar nije imao mogućnost da zaustavi tu pošast. Ali, ono što je bitno primijetiti jeste da ni jednoga niko nije okrivio za nastalo stanje, niti je i jedan od njih ostao bez svoje krune zbog toga. Iako je uz pomoć ovakvih primjera moguće samo djelimično govoriti o pojedinim stranama pandemija, naučna dostignuća nam ukazuju i na drugačija rješenja. Da malo pojasnimo: kada je buknula španska groznica 1918. godine, naučnici za dugo nijesu uspjeli da utvrde istinu o virusu. Tadašnja nauka nije bila dozrela za tako brzu razmjenu informacija i djelovanja kao što je to spremna današnja. Karantin je tada ponegdje bio jedino, ali efikasno sredstvo. Sa koronom je stanje bilo drugačije.
Nakon pojavljivanja u decembru 2019. godine, naučnici su već 10. januara 2020. godine uspjeli da virus izoluju i izdvoje njegov genom, što je ukazalo na mjere koje je nužno preduzeti kako bi se lanac inficiranja usporio i zaustavio. Jedna od mjera je bila i prelazak na online nastavu u kojoj se pokazalo da je u nevolji moguće i tako raditi. A zamislite da je neko samo malo prije marta 2020. godine zatražio da djeca, u stanju lokdauna, rade online putem. U cjelokupnoj priči, situacija je pokušavana da nam se objasni i strategijom da mi moramo naučiti da živimo sa virusom, a mi, onako balkanski ultraviolentni, i dalje se opiremo i branimo time da je u pitanju tamo neka zavjera. Nekako i zbog nečega u nama, nijesmo u stanju da se obračunamo sa samima sobom, ne samo kada je u pitanju pandemija, već i mnoge druge situacije. Naprotiv, sa svakom minutom pandemije sve smo nervozniji, jer, vjerovatno, zamišljamo kako smo u nekakvoj pogrešnoj realnosti u kojoj se ograničenja kretanja spajaju u dane, nedjelje, mjesece... u kojoj neizvjesnost raste, planovi padaju u vodu, krivica se svaljuje na drugoga. O slobodi kretanja u našem zdravstvenom interesu, razmišljamo kao o namjernom ograničenju koje nam se nameće, kao da se tamo nekom ćefnulo da tako bude. A ne bi trebalo baš tako.
Mutacije virusa, na koje nas epidemiolozi upozoravaju, mogu sa još većim posljedicama ugroziti čovječanstvo. Drugačije kazano, moramo se suočiti sa sobom, imajući pri tome na umu da nauka pomaže, a teorije zavjere odmažu. Štiteći druge, najbolje ćemo štititi sebe. U obračunu sa sobom, mora se shvatiti prosta činjenica – ako je korona stigla iz Vuhana, onda ona može doći iz bilo kog drugog mjesta na planeti gdje god je ima. Zato gledanje na kratke staze nije dobro. Ono liči na guranje nečistoće pod tepih koja se gomila i polako prerasta u izvor opasne zaraze. Upravo od naše sposobnosti poštovanja discipline i samodiscipline, prije svega jer je pandemija kolektivni problem, protiv koga se moramo kolektivno boriti, zavise naši budući koraci. Svako od nas je važan, ali su naše institucije najvažnija karika koju imamo u rješavanju problema koji su pred nama.
Ako institucije funkcionišu i zadobijaju naše povjerenje, onda ćemo sigurno mnogo lakše i brže prebroditi covid diktaturu. Zato oni koji su na njihovom čelu moraju imati najveću odgovornost za atmosferu u kojoj smo i iz koje treba da izađemo. Oni imaju najveću moć. Iz tih razloga poželjno je pratiti sve poteze koje preduzimaju čelnici, jer bi trebalo biti na čisto da li oni doprinose normalizaciji ili urušavanju društva. Zdravstveni sistem Crne Gore, koji, recimo i to, ima i najmanja budžetska izdvajanja u Evropi, je opasno uzdrman. Broj umrlih od još nezaustavljene nemani nam je prešao 1.130 osoba, dok je, u ovom trenutku, blizu 9.000 oboljelih.
Najodgovorniji bi u Ministarstvu zdravlja morali energičnije i odgovornije djelovati. Pozivi na poštovanje mjera, u odnosu na prethodni period, su nešto manji iako bi ih trebalo učestati. Političke poruke u Crnoj Gori bi trebalo da budu fokusirane i na dosljednije poštovanje mjera kojima se borimo protiv pandemije covid-19, a ne da na tv ekranima gledamo njihovo nepoštovanje. Iako smo, možda, neke bitke u borbi sa coronom izgubili, rat nikako ne smijemo izgubiti. Ne smijemo dozvoliti da otupimo na loše vijesti, na negledanje i neobilaženje svojih bližnjih, svojih komšija, prijatelja, na to da nas opasnost vreba na svakom koraku. Stanje je potrebno mijenjati. U tom duhu podsjetićemo na, čini nam se, potisnutu Sokratovu izreku: Onaj ko želi da pokrene svijet, neka prvo pokrene sebe. Zato, hitno pred ogledalo, uz pitanje šta želimo sebi i drugima. Porazgovarajmo sa sobom, dok još ima vremena.
Iskustvo uči da su najteže bitke i obračuni oni koje čovjek vodi sa sobom, ali vrijeme koje bismo utrošili na samoobračun i samopreispitivanje bilo bi i te kako potrebno i korisno. To bi, vjerujemo, bili trenuci napretka i dobiti. Bio bi to trenutak u kome čovjek biva sam sebi sudija i mjeri i odmjerava svoje težnje, motive i sve što ga čini čovjekom. Ako pritom imamo na umu da su i generacije prije nas promišljale na sličan način, neće biti na odmet da podsjetimo i na jednu mudrost koja poziva na samoobračunavanje, a koja kaže: Obračunavajte se sami sa sobom prije nego što vam bude obračunato i izvagajte svoja djela prije nego što vam budu vagana.
