Biser crnogorske sakralne arhitekture, Manastir Ždrebaonik, danas je primjer kako SPC svojim činjenjima i nelegalno izvedenim intervencijama uspijeva da trajno devalvira urbanističko-ambijentalnu, arhitektonsku, kulturno-istorijsku, autentičnu i umjetničko-estetsku vrijednost jednog manastirskog kompleksa.
Iako je od strane države Crne Gore zaštićen kao spomenik sakralne arhitekture još od 1957, danas je ovaj manstirski kompleks prepun “novih, modernih, velelepnih” arhitektonskih rješenja unijetih bez poštovanja Zakona o kulturnim dobrima od strane neimara SPC.
Spisak je podugačak, a na što to liči kad SPC samovoljno i rekli bismo samodovoljno prekraja crnogorsku kulturnu baštinu iako je 80-ih godina 20. vijeka bila urađena sanacija crkve i starih konaka, prema odobrenoj projektnoj dokumentaciji RZZSK, možete vidjeti na fotografijama.
Sa sjeverne i istočne strane kompleksa podignut je zid sa naglašenom kapijom sa sjeverne strane. Uz ovaj ogradni zid prizidan je trakt u čijem sjeveroistočnom uglu je nastavljena gradnja kule. Duž zapadne strane sagrađen novi konak, monumentalnih dimenzija, od više arhitektonskih stilova. U porti, dominantno mjesto zauzima objekat, koji arhitektonskim rješenjem podsjeća na “šadrvan”.Sve navedene intervencije trajno su devalvirale svaku vrijednost manastirskog kompleksa.
U Crnoj Gori postoje zakoni, postoji država, ali ovdje kao da neko neće ili nije imao snage da spriječi ovolike devastacije SPC. U državama regiona pa i šire ne može nijedan vlasnik spomenika odlučivati o njegovoj restauraciji ili konzervaciji, svejedno ako je to i crkva. Mora odlučivati struka, u našem slučaju Uprava za zaštitu kulturnih dobara. Tako je u svim pravnim državama. Ni o fasadi vlasnik (korisnik) crkve ili drugog spomenika ne smije sam odlučivati, nego to mora da učini nekadašnji Zavod, današnja Uprava.
Ne zato što je to nekome palo na pamet, kao što gradi i uljepšava crnogorsku kulturnu baštinu SPC već zato što tako kaže – zakon. Ali, izgleda da po svemu učinjenom za SPC u Crnoj Gori nema ni zakona ni države. U Crnoj Gori kao da vlada neko novo pravilo da "vlasnici" spomenika rade po svome, a to bi trebalo da je nemoguće.
Postoji Zakon o zaštiti kulturnih dobara. Zakon je tačno regulisao koja stručna lica mogu da rade konzervaciju spomenika. Uređena država, što Crna Gora pledira da bude, vodi tu politiku. Država koja bi trebalo da brine o tome da crkva, bilo koja, nema pravo po zakonu da ugrožava kulturna dobra i da se ponaša kao vlasnik duhovnih tekovina naroda i države.
Na primjeru SPC činjenja u Crnoj Gori očigledno čim se crkva miješa u politiku, bira Vlade, određuje tok izbornih procesa, sprema popise, tu onda nema ni zaštite kulturnih dobara. Posebno ne spomenika, jezika i običaja naroda koji već duže od vijeka SPC ne priznaje i gleda na svaki način da minimizuje njihove afirmativne domete u bilo kojem domenu savremenosti. Pa tako ni u slučaju zaštićenih kulturnih dobara niko ne bi trebao da ima privilegiju i pravo ni da ih ruži a kamoli ruši i prepravlja, jer to zabranjuje - zakon.
Inače Manastir Ždrebaonik, sa crkvom posvećenom Sv. Arhanđelu Mihajlu, nalazi se u neposrednoj blizini Danilovgrada. O vremenu nastanka manastira nema preciznih podataka. Zna se samo to da je sadašnja crkva podignuta 1818. godine na temeljima starijeg hrama. Crkva je obnovljena 1885. godine.
Crkva Sv. Arhanđela Mihajla je jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom na istočnoj i dozidanom pripratom na zapadnoj strani. Iznad priprate podignut je 1926. godine masivni zvonik kvadratne osnove, koji slobodno izrasta iz mase krova.
Građevina je zidana od pravilnih tesanika složenih u horizontalne redove. Unutrašnjost je zasvedena poluobličastim svodom. Iznad dozidane priprate sa ravnom tavanicom, nalazi se hor sa koga se dospijeva na spratove zvonika. U srednjem traveju, uz južni zid, nalazi se ćivot sa moštima Sv. Arsenija, koje su do 1914. čuvane u manastiru Kosijerevo, odakle su prenesene u manastir Ostrog, a 1920. u manastir Ždrebaonik. U crkvi se nalazi ikonostas rad braće Đinovskih, iz početka 20. vijeka.
I da, i ovo zakonom zaštićeno crnogorsko kulturno dobro dovedeno je do neprepoznavanja radovima koje su na njemu vršili neimari SPC.
