Nisam fatalist i nisam rezigniran, ali sam realističan. Statistike mi baš i ne idu u prilog. Nije baš puno ljudi preživjelo rak jednjaka i dobilo priliku govoriti o tome, barem ne zadugo. Sastavni dio priče je i to da ću sasvim sigurno morati proći kroz užasnu torturu, zbog koje ću poželjeti umrijeti. Taj dio ne možete izbjeći... Ukratko, umirem kao i svi, ali taj proces će kod mene biti nešto brži, izjavio je ovih dana Kristofer Hičens, jedan od najpoznatijih novinara i intelektualaca "Zapadnog svijeta".
Lojalan svojim matičnim novinama Vaniti Fer, Hičens nije uskratio ekskluzivnu priču, mračno-sarkastičan i duboko potresan tekst o prva dva mjeseca u zemlji bolesnih:
- Prijateljski raspoložena zemlja. Lišena je rasizma i vlada duh egalitarizma. Ima mana, hrana je užasna, gotovo da nema razgovora o seksu... A sve da mi je i Penelope Kruz jedna od sestara, teško da bih primijetio. U ratu protiv Tanatosa, ako to uopće možemo nazvati ratom, trenutačni gubitak Erosa velika je inicijalna žrtva,
Ideološki preokret: Bolest autora razorne kritike organizirane religije “Bog nije velik” privukla je golemu pozornost javnosti, barem velikog broja onih koji su godinama navučeni na njegove tekstove. Rođen u Velikoj Britaniji 1949., Hičens je u svijet novinarstva ušao nakon studija na Kambrižu i Oksfordu gdje je prihvatio ideje političke ljevice.
Početkom 1980-ih preselio se u SAD, gdje je preko tekstova, prvo u Naciji a zatim u Vaniti Fer, postao svjetski poznat kao možda i najartikuliraniji novinarski glas ljevice engleskog govornog područja. U tom razdoblju nastali su brojni antologijski tekstovi poput onoga o Majci Terezi kao lažnoj dobrotvorki i prevarantici, a i danas je teško pronaći tekst o Kisindžeru, Klintonu ili Reganu lišen barem jednog njegova otrovnog citata. Nakon 11. rujna dogodio se svjetonazorski preokret, Hičens je odlučio podržati rat u Iraku, pristajući, prema vlastitom priznanju, uz pozicije neokonzervativaca. Nekadašnji prijatelji s ljevice percipirali su to kao izdaju.
Izdaju najboljih, onih koji pišu tako da ne ostavljaju baš puno prostora za odgovor, teško je podnijeti.
Strastveni polemičar: Samo na Hičensa se baš i ne može primijeniti priča o smiješnim ljudima koji pomahnitaju kad uđu u zrele godine i krenu se javno posipati pepelom zbog mladenačkih ideala. Dociranje čitateljima, uostalom, nikad ga i nije zanimalo.
Bilo da piše o visokoj politici, knjigama, muzici, kulturi welnesa ili kada provocira radikalne feministkinje, Hičensa je uvijek zanimalo nešto drugo: da ne vara svoje čitatelje i ne uskraćuje im svoj stav.
Dodajte tome izuzetan stil, informisanost, obrazovanost i genijalan smisao za humor, i dobit ćete Hitchensa, autora koji je iz rijetkih polemika izlazio poražen. A Hičhens jako voli javne polemike.
Emocije javnosti ne uskraćuje ni sad, kao što im ne pokušava podvaliti ušminkanu verziju priče. “Na glupo pitanje ‘Zašto ja?’, kozmos se jedva udostoji odgovoriti: ‘A zašto ne?’”, napisao je u kolumni.
Alkohol i cigarete: Lajtmotiv svih recentnih tekstova o njegovoj bolesti, Hičensov je autodestruktivan životni stil, kao precrtan iz stereotipa o životu novinara. Da, Hičens je prekomjerno uživao u alkoholu i strastveni je pušač. Svoje slabosti nikad nije prikrivao. “Sam sam usmjerio Kosca na sebe”, izjavio je Andersonu Kuperu u intervjuu za CNN. “Ako pušite, što sam ja radio dugi niz godina, ako pijete, onda se i sami kandidujete, zar ne?”.
Najpoznatijem svjetskom ateisti, Kuper je postavio i pitanje je li zbog bolesti revidirao svoja uvjerenja o Bogu: “Ako do toga dođe, dogodit će se u trenutku kad budem polusvjestan zbog boli ili lijekova, kad izgubim kontrolu nad onim što govorim. To spominjem samo za slučaj, ako do vas možda dopru neke glasine. Ne kažem da to nešto u što ću se možda dotad pretvoriti neće učiniti nešto tako patetično. Ono što sam siguran jest da se to neće dogoditi dok sam lucidan.”
Svoju kolumnu u Vanitiju, pak, završio je riječima: “Protiv mene je slijepi, bezosjećajan tuđinac kojeg priželjkuju oni koje mi dugo žele zlo. Uz mene je grupa briljantnih, nesebičnih liječnika i pristojan broj molitvenih skupina. O obje krajnosti nadam se da ću pisati, kako bi moj otac rekao, ako budem pošteđen”.
(Jutarnji list)
