Naravno, svaka politička partija ima pravo da bira svoje koalicione partnere. To pravo je, međutim, neodvojivo vezano za obavezu partije da snosi posljedice tog izbora.
Ove posljedice uključuju i razočaranost određenog broja njenih glasača i javno deklarisanje sentimenta da se osjećaju prevareni i izdani, kao i optužbe partijskog rukovodstva za lično profiterstvo, oportunizam i neprincipijelne koalicije. Posljedice uključuju i kritike nekadašnjih saveznika za napuštanje zajedničkih strateških platformi.
Mislim da je neohodno imati na umu dvije karakterne crte našeg političkog i javnog prostora, kao i jednu tešku posljedicu najnovije neprincipijelne koalicije u koju je ušla Bošnjačka stranka (BS).
129Prva karakterna crta je transakciona priroda političkog angažmana kod nas. Ova transakcionalnost često, ako ne po pravilu, rastače svaku principijelnost i moralnost, pa ti koncepti postaju isprazna poštapalica domaćih političkih oportunista u svim partijama.
Druga osobina je činjenica da su oportunizam i principijelna tanjevina odavno jedno od snažnih obilježja crnogorske političke i javne scene. Dovoljno je da se sjetimo svih neprincipijelnih koalicija (tzv. “davanje podrške”) na lokalnom nivou, dok se na državnom nivou parlamentarni predstavnici kunu u sopstvene moralne vertikale i naglašavaju principijelna posrnuća svojih političkih suparnika.
Imajući na umu ove dvije karakteristike, odluka BS da postane dio restrukturirane Vlade i tako uđe u partnerski odnos s političkim akterima koji su negatori temeljnih postulata na kojima formalno počiva ova partija, i nije veliko iznenađenje jer je to dio istorijski dokumentovanog kontinuiteta politike u Crnoj Gori.
Ono što je izuzetno problematično i opasno kada je ovaj crnogorski ‘gleichschaltung’ u pitanju je ona teška posljedica koju sam ranije pomenuo, i spoznaja da lider BS nije prepoznao stratešku igru u kojoj je entuzijastično postao glavni operativac. Namjerno kažem da nije prepoznao, jer ne želim da vjerujem da bi lider BS svjesno pristao na ovu ulogu znajući koji je konačni cilj.
Bez obzira na sve, činjenica je da ulazak BS u Vladu kojom gospodare srpski kleronacionalisti predstavlja završni čin strateškog plana da se kreira i produbi jaz između Crnogoraca i manjina koje žive u Crnoj Gori. To je dio napora da se sasvim dekonstruiše ionako slabasni multikulturni okvir u kojem Crna Gora još uvijek opstaje kao država.
Dekonstrukcija ovog okvira bitisanja predstavlja egzistencijalnu opasnost po crnogorsko društvo i državu. Neutemeljeno, ali ipak tinjajuće nepovjerenje unutar takozvanog suverenističkog bloka se ovom odlukom rukovodstva BS materijalizuje na izuzetno opasnom nivou, a taj politički blok atomizira još više.
Mnogi će, uključujući i ovog autora, ovaj potez BS vidjeti kao tačku u kojoj je neophodno da se temeljno promisli dosadašnja uloga i pozicija partija koje predstavljaju manjine u Crnoj Gori. To sam i predložio u ranijem komentaru na društvenim mrežama.
Neki radikalniji će ustvrditi da se “manjinama ne može vjerovati, jer prodaju vjeru večeru”. Drugi će pozvati na etničku homogenizaciju Crnogoraca i time političku borbu vratiti u retrogradne okvire plemena i nacije.
Svaka od ovih interpretacija ne predstavlja korak naprijed u razvoju Crne Gore, pa odluka lidera BS teško može biti analizirana kao potez namjeren za opšte dobro. Ova njihova odluka je ozbiljan dodatak dubokim sumnjama da partijske elite malo i rijetko razmišljaju o kategoriji kao što je opšte dobro.
