Sada je sve jasnije: grijeh sada već bivše direktorice Uprave za zaštitu kulturnih dobara Snježane Simović bio je taj što je potpisala saglasnost za izgradnju palionice svijeća i suvenirnice u porti Manastira Morača. Zaštita nasljeđa, obnova baštine, često izaziva dileme, i to nije samo naša specifičnost, ali, čini se, nigdje se to ne radi tako dramatično, i uz mnogo buke kao ovdje.
Ne tako davno, svjedočili smo pravoj pobuni mještana Svetog Stefana koji su protestima tražili obnovu crkve. Formirao se odbor Paštrovića, danima se branilo i okupljalo, potom je povodom ovog problema zasijedala čak i Vlada i na kraju, problem je riješen- zahvaljujući novcu Miodraga Dake Davidoviću crkva je obnovljena. Ovih dana odjednom se polemiše o vraćanju Njegoševe kapele na Lovćen. To što o kapeli više govore političari nego ljudi iz struke ne čudi, na to smo već godinama navikli. Da li uopšte ponavljati vječnu priču o devastaciji spomenika, o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj srpske pravoslavne crkve koja je tokom godina - najčešće bez saglasnosti institucija - napravila brojne greške u obnovi manastira.I sada vrhunac apsurda: u trenutku kada smo čuli vijest da u porti Manastira Morača SPC ovog puta gradi palionicu svijeća i suvenirnicu uz dozvolu Uprave za zaštitu kulturnih dobara, stiže saopštenje Vlade u kome se navodi da je - direktorica Uprave Snježana Simović smijenjena.
Direktorica je, kako je navedeno, “smijenjena zbog nezakonitog postupanja i oglušavanja o Zakon o zaštiti kulturnih dobara, te nepoštovanja njegovih odredbi.” Ministarstvo kulture je obavijestilo da je ukinulo Rješenje kojim je Uprava dala saglasnosti na izgradnju objekta u porti manastira Morača.
Priča koja slijedi je samo pokušaj da se čitaocima opiše sva kompleksnost, problemi i kontroverze koji prate obnovu, resaturaciju ili rekonstrukciju kulturnih spomenika u Crnoj Gori.
Cijelih 760 godina istorije: Svaka gradnja u okviru manastirskih kompleksa jeste osjetljiv problem, a u Morači - jednom od naših najvrijednijih manastira, podignutom daleke 1252. godini - možda još i više. Morača jeste spomenik koji plijeni posebnom ljepotom, jer je jednostavno srastao uz pejzaž.
Tu je skupljeno mnogo istorije, umjetnosti - mnogo više nego što običan čovjek može i pretpostaviti. Čini se kao da se na tom komadu zemlje ispod litica vrijeme davno zaustavilo. Neko ko je laik, ko nije dovoljno upoznat sa istorijom manastira, pomislio bi da se cijelih 760 godina tu nije ništa mijenjalo, te da bi svaki kameni blok, i najmanja intervencija u porti, nešto narušila. Dodajući Morači, kao da bi joj više oduzeli nego pružili. Da li Morača zaista ostavlja na posjetioca takav utisak, ili smo možda naviknuti na velike gradnje u okviru manastirskih kompleksa od strane SPC, postali previše oprezni? Veliki konaci nikada prije viđeni u Crnoj Gori, do neprepoznavanja izmijenjena crkva na Beškoj; divlja gradnja na Stanjevićima, Starčevo u čijoj je obnovi nestala kanalica i postavljen krov od olova… Mnogo je tu posla –možda i u najboljoj namjeri – ipak rađeno stihijski, bez plana i čekanja saglasnosti institucija.Sa druge strane, manastir Morača je sačuvan. Tim prije odluka Uprave da dozvoli gradnju objekta u porti – tačnije: potpis direktorice Snježane Simović, inače arhitekte, na saglasnost da se u Morači podigne objekat u kom će se paliti svijeće i prodavati suveniri - može izgledati kao vrlo smio potez.
Veličanstveni prorok Ilija: Što je suština problema oko gradnje u manastiru Morači? Prije svega (ako se uopšte može govoriti posebno o moračkom slikarstvu, kao autonomnoj cijelini manastira, jer su freske njegov neodvojivi dio), poznato je da je to jedan od najljepših freskoanasambala u ovom dijelu Evrope.
Interesantan je podatak da je čuvena freska Gavran hrani proroka Iliju proglašena za drugu najljepšu na svijetu na izložbi u Parizu 1952. godine. Stručnjaci smatraju da antička ljepota proroka Ilije nagovještava renesansu koja će se roditi na drugoj obali Jadrana u freskama Đota. I kasnije slikarstvo, djelo najboljih slikara 17. vijeka, smatra se najljepšim primjerom postvizantijske umjetnosti na Balkanu.
No, vrijeme je ostavilo tragove na moračkim slikama i konzervatori i restauratori su više puta morali da intervenišu na freskama. Zanimljiv je i indikativan podatak da je pedesetih godina Savezni institut za zaštitu spomenika kulture izvršio značajne konzervatorsko-restauratorske radove na očuvanju fresaka u Morači. Takođe, 1987. i 1988. godine, po projektu Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Cetinje, ponovo su urađene opsežne konzervatorske intervencije na živopisu. U timu su bili konzervatori iz Zavoda na Cetinju i iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine. Tom prilikom saniran je i krov, kao i fasada, kako bi se spriječio prodor vlage.
Paljenje svijeća uništava freske: Ipak, konstatacija je konzervatora da je slikarstvo u Morači vrijeme načelo i da na njega posebno nepovoljno utiče paljenje svijeća koje stvara sloj čađi. Drugi neprijatelj fresaka je vlaga jer se manastir nalazi u blizini rijeke. Staro slikarstvo treba posebno pažljivo čuvati i zato je stav stručnjaka da je zbog velikog broja posjeta i paljenja svijeća najbolje napraviti poseban objekat, kako bi zidno slikarstvo i ikone ostali sačuvani. Upućeni smatraju da je to mnogo bolje rješenje, jer je zbog paljenja svijeća slikarstvo u Đurđevim stupovima, naprimjer, danas nečitljivo pod slojem čađi.
Izgleda da se povratak tradiciji vrlo dobro vidi na primjeru Morače jer je to jedan od najposjećenijih manastira. Neodvojivi dio posjete je i paljenje svijeća, ritual prisutan vijekovima, u svim crkvama svijeta. Vječna je to potrebna vjernika, i ne samo njih, da se svjetlošću razgrne tama, možda bude bliži onom tajnovitom, onom što ne možemo objasniti. Takođe, činjenica je da u manastir sve više dolaze turisti i stoga se smatralo da bi bilo bolje da se suvenirnica i paljenje svijeća izmjeste iz crkve.
Porta manastira mijenjana kroz vrijeme: Procjena Uprave je bila da odobreni objekat nije velikih dimenzija, a palionica nije formirana kao slobodnostojeća, nego je pozicionirana uz kameni zid, koji odvaja manastirsku portu od groblja. Takođe, podsjećali su da se ne radi o izgradnji novog zida, nego o obnovi kamenog zida koji je postojao na istom mjestu. Kada se malo zagrebe po prošlosti manastira, pogledaju stare fotografije Morače, tek onda se može primijetiti da koliko god nam se činilo da se tamo gotovo cijelih osam vijekova ništa nije mijenjalo, u suštini nije tako.
Dokumenta, a najbolje fotografije, razbijaju naše predrasude.Na fotografijama koje objavljujemo, a koje su svojevrstan put kroz istoriju manastira, vidi se da je manastir nekada imao zid uz koji se naslanja novi objekat za svijeće. Ipak, činjenica je da Morača nikada nije izgledala ljepše, da ne govorimo da gledajući fotografije izgradnje palionice svijeća, pomislimo kako bi bilo ljepše da sve ostane kako je bilo.
Primjer sa gradnjom u porti Morače je slikovit dokaz koliko očuvanje nasljeđa jeste kompleksno, da ozbiljno treba promišljati, dobro izmjeriti. Sva ona obnova baštine, koja se posljednjih decenija često ovdje dešavala na brzinu, pokazuje koliko je pogubno kada se radi stihijski, a obnova preda u ruke nestručnom i neukom sveštenom licu na nekom od ostrva Skadarskog jezera naprimjer.
Prvobitni projekat bio veći: Kada je riječ o palionici svijeća u Morači, ne treba preskočiti i podatak da je prvobitni projekat objeketa bio mnogo veći, a predviđeni arhitektonski detalji su bili prenaglašeni i nijesu korespondirali sa arhitekturom Manastira. Prema saznanjima Portala Analitika zbog toga je održano više sastanaka i uz konsultacije sa predstavnicima Manastira i projektantom došlo se do najboljeg mogućeg rješenja, smatraju u Upravi. Prema njihovoj ocjeni objekat je skromnih dimenzija, pozicioniran uz obnovljeni ogradni zid, a kao materijal se koristi patinirani kamen, kanalica i kvalitetna drvena građa, te smatraju da nije bilo nikakvih razloga da se na dostavljeni projekat ne izda odgovarajuća saglasnost. To je opredjelilo Upravu da dozvoli gradnju, i stav konzervatora da je za izuzetno vrijedno fresko slikarstvo manastira nužno da se svijeće više ne pale u crkvi.
Činjenica je da je za budućnost moračkog slikarstva dobro da manastir dobije poseban objekat, a da li je za manastirski kompleks- to je pitanje o kom bi arhitekte mogle danima raspravljati.
Inače, indikativan je i podatak da se odavno razgovara o izmiještanju paljenja svijeća iz objekata crkve Uspenja Bogorodice i crkve Sv. Nikole, a to pitanje aktuelizovano je na sastanku stručnog i konsultantskog tima za izradu Studije zaštite kulturne baštine sa Upravom manastira još 20.07.2010. godine.
Borba crkve i države: Zaštita baštine u našem slučaju jeste vrlo osjetljiv problem, posebno kada su crkve u pitanju, jer nije lako pomiriti želje MCP Srpske pravoslavne crkve i sačuvati autentičan izgled kulturne baštine. To je ovdje često prava rovovska borba, toliko snažna da o gradnji baštine često samostalno ne može odlučivati struka, već se mora izjasniti čitava Vlada, kako je to bilo u slučaju Svetog Stefana.
Po svoj prilici slična ”procedura” će uslijediti i kada je o obnovi Njegoševe kapele riječ. Ne malo puta poručili su iz SPC da je crkva decenijama bila proganjana, da se narod vraća vjeri i da ona mora obnoviti i otvoriti stare hramove za svoje vjernike. Ponavlja se tu i priča o državi koja ne čuva manastire, o crkvi koja ne može da čeka, o decenijama koje su izgubljene u vremenu socijalizma. Ipak, kada se malo zađe u prošlost naših manastira, mogu se pronaći podaci da oni ipak za vrijeme SFRJ nijesu bili toliko zapušteni, kako nas na to često podsjeća crkva. Primjer konzervacije slikarstva u Morači pedesetih, pa potom osamdesetih, potvrđuje da se na baštinu mislilo, da se novac izdvajao. Da li dovoljno i da li je trebalo više - ne treba ni pitati.
Primjer Morače pokazuje da, kada je gradnja u pitanju, često problem nije novac, već kako na najbezbolniji način učiniti da zajedno, jedno pored drugog, stoje staro i novo. To je pitanje o kom se uvijek može raspravljati kada je baština u pitanju.Nesumnjivo da je Upravu opredjelilo mišljenje da je prioritet zaštita veličanstvenog slikarstva i da je to prevagnulo da direktorica Simović stavi potpis na saglasnost za gradnju.. No, kako je Ministarstvo kulture saopštilo, Rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara je poništeno, a Snježana Simović više nije direktor. I kako to kod nas biva, Vlada postavlja direktore, Vlada ih i smjenjuje. To je konstanta, baš kao i činjenica da je crkva postala veliki graditelj, i da će svaki naredni direktor Uprave imati pune ruke posla.
Suzana KAPETANOVIĆ
