Već viđeno: Boris Tadić je izbjegao susret sa Rankom Krivokapićem.
Ljetos je srpski predsjednik helikopterski hodočasio od Podgorice do postojbine Tadića u Smriječnom, vodeći računa da u širokom luku zaobiđe i crnogorski parlament i predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića. Tada je rečeno da je crnogorski protokol kriv što zvaničnog susreta dva zvaničnika nije bilo.
Juče se niko nije vadio na protokol. Predsednik Tadić je imao vremena i za predsjednika Filipa Vujanovića i da bude na otvaranju predstavništva Privredne komore Srbije u Podgorici i da razgovara sa crnogorskim premijerom Milom Đukanovićem.... Vrijeme je izgleda iscurelo jedino za susret sa Krivokapićem: drugi put za svega pet mjeseci, srpski predsjednik ignorisao je i crnogorski parlament i njegovog čelnika.
Državni dekor za ponižavanje: Možda se – i da su se sreli - predsjednici Tadić i Krivokapić ne bi siti narazgovarali: njih dvojica različito gledaju na položaj crnogorske crkve, nije im sličan doživljaj ni crnogorske istorije, nijesu saglasni oko brojnih crnogorskih identitetskih dilema...
Različitost mišljenja, međutim, nije mogao biti onaj zid koji bi spriječio makar kratak državnički susret i protokolaro slikanje. I zaista, nije bilo nekih vidljivih, valjanih razloga za izbjegavanje susreta na vrhu - i Tadić i Krivokapić su evropski nastrojeni; obojica su česti gosti na važnim evropskim adresama; podržavaju ulazak svojih država u NATO...
Stoga se ignorisanje Krivokapića ne može tumačiti kao neki Tadićev ispad ili lična netrpeljivost prema predsjedniku parlamenta. Riječ je o političkoj poruci specifične težine. Birajući sam svoje društvo u Podgorici srpski predsjednik nije ignorisao Krivokapića već instituciju – Skupštinu Crne Gore, najviši organ vlasti u državi. Tako to rade državnici sa imperijalnim ambicijama: kada pođu u goste koloniji, oni sami biraju podobne domaćine. „Ovdje sam da vidim svog prijatelja Vujanovića“, kaže Tadić i kao da poručuje da Krivokapića nije vidio jer mu ovaj - nije prijatelj.Ali, ovdje nije problem u gostu iz Beograda nego u - domaćinima iz Podgorice. Ako su ovdašnji zvaničnici već svojevoljno omogućili da sva ta sila zvaničnog protokola posluži kao državni dekor za javno ponižavanje jedne državne institucije kao što je parlament - što bi onda krivili Borisa Tadića? Srpski predsjednik je samo iskoristio priliku da pokaže vlastitu silu i nemoć svojih domaćina.
Prebiranje po svecu: Nekoliko dana ranije i dvadesetak kilometara dalje – baš na prijestonom Cetinju – jedan drugi događaj ponovo je razobličio nemoć crnogorske države.
U prošli petak su, tiho i bez medijske pompe, zemni ostaci gospodara Crne Gore Ivana Crnojevića premješteni iz depoa Narodnog muzeja i pohranjeni u grob, u Crkvu na Ćipuru. Činilo se kao najbolje moguće rješenje. Radna grupa (bolje čitaj: Vlada Crne Gore) odlučila se za tajnovito preseljenje moštiju velikana crnogorske istorije zbog, kako se nezvanično moglo saznati, „straha od politizacije događaja, sukoba srpske i crnogorske crkve a sve u cilju izbjegavanja skandala“.
Ne treba sumnjati u dobre namjere organizatora inhumacije, niti u njihovu patriotsku orijentaciju - samo su željeli mir u kući. Ali, slika sa Cetinja je govorila za sebe: tri decenije od ekshumacije a pola milenijuma nakon smrti, nekadašnji gospodar Crne Gore, osnivač grada Cetinja, jedna od najznačajnijih ličnosti sveukupne crnogorske istorije, vraćen je u crkvu na Ćipuru gotovo inkognito, na nepriličan način. Kao što su nekad crnogorske porodice, u nevakat i mimo očiju sela, sahranjivale one koji nijesu bili dostojni imena porodice ili bratstva.
Tri dana nakon inhumacije, prošle nedjelje izjutra, mitropolit Amfilohije, sve sa svitom sveštenika Srpske pravoslavne crkve, otključao je vrata Crkve na Ćipuru i u miru održao parastos Ivanu Crnojeviću. Zvanično, sve je odrađeno povodom praznika Sveti Kozma i Damjan, kada je održana prvo sveta arhijerejska liturgija u Cetinjskom manastiru a potom i parastos u Crkvi na Ćipuru. Zvanično, Srpska pravoslavna crkva željela je da se Ivan Crnojević sahrani na Ćipuru uz sve pravoslavne obrede.Nezvanično a stvarno: pokazalo se ko je – gazda u kući. Srpski mitroplit Amfilohije, koji je kleo Crnogorce i zakivao Dukljane, održao je parastos Ivanu Crnojeviću, dok je mitropolitu Crnogorske pravoslavne crkve, poglavaru crkve čiji je Ivan Crnojević svetac, prilaz bio - zabranjen.
Državno ćutanje: To već nije poniženje za crnogorskog mitropolita Mihaila nego za - crnogorsku državu koja dozvoljava da sveštenici Srpske parvoslavne crkve prebiraju po kovčezima crnogorskih svetaca, rugajući se istoriji i vjeri, volšebno nalazeći u dnu noga ključeve od Pećke patrijaršije, Jerusalema ili ko zna čega...
I nije to jedino poniženje: crnogorska vlast odavno dozvoljava da Srpska pravoslavna crkva ne plaća porez, da je vlasna i voljna da, mimo zakona, mijenja izglede spomenika kulture, da gradi i pregrađuje i grobljanske, seoske crkve, da po vlastitom nahođenju upisuje kao svoju imovinu državno zemljište. Niko iy državnog katastra nije odgovarao iz države Crne Gore što je, državna imovina, početkom devedesetih – nezakonito, kršenjem više državnih zakona – postala preko noći svojina Srpske pravoslavne crkve i lično mitropolita Amfilohija.
I sve to radi – mira u kući. No, varljiv je mir koji opstaje na bezakonju i ćutanju države.
Put kojim se rjeđe ide: Tako su dva, naizgled nepovezana događaja, stopila se u jednu sliku koja zorno pokazuje nemoć države Crne Gore.
Ali i političku nespremnost crnogorske vlasti da rješava temeljne probleme koji razdiru Crnu Goru. Ovdje nije riječ tek o jednom protokolarnom incidentu ili jednom vjersko-političkom sukobu. Niti vrh DPS, kao u ovom slučaju, može uvijek da izvodi predstavu zbunjivanja – igranja dobrog i lošeg policajca, kada se jedan čelnik opredjeljuje na jednu, drugi partijski čelnik da protežira drugu struju a da DPS dominira. Umjersto dnevne taktike potrebna je jasna državna strategija.Crnogorska državna nezavisnost ne bi smjela biti sama sebi cilj, već tek uslov da Crna Gora prepozna sebe. No, ukoliko državni protokol nastavi da izigrava obični dekor za sprovođenje tuđih političkih projekata a ključevi od crnogorskih državnih relikvija i dalje budu u rukama onih koji ne mogu smisliti nezavisnu crnogorsku državu - može se dogoditi da Crna Gora zaista zakorači u predvorje Evropske unije ali bez svijesti o sopstvenim vrijednostima i sopstvenoim identitetu, kao ljuštura bez sadržaja.
Draško ĐURANOVIĆ
