Zapravo, hroničari bi mogli ustvrditi kako je prvi duel crnogorske reprezentacije odigran 1. maja 1945, kada smo na Cetinju savladali Albaniju (2:1), ali – Crna Gora tada nije bila samostalna država, a time nije mogla ni biti dio neke internacionalne, krovne fudbalske organizacije.
Nedugo po referendumu o obnovi nezavisnosti, Crna Gora najprije je postala pridruženi član UEFA, a u januaru 2007. i punopravni. I tih se dana već postavljalo pitanje ko bi mogao biti prvi suparnik reprezentacije za čijeg je selektora imenovan Zoran Filipović.
U opticaju je bilo više imena, u spekulacijama je pominjan i Island – kao prva država koja je priznala Crnu Goru, no na kraju je izbor pao na Mađarsku. Na stadionu pod Goricom 24. marta 2007. počelo je ispisivanje nove stranice istorije.
Sjećanje na noć kad je sve počelo
Danima uoči utakmice vladalo je veliko interesovanje, tako da su ulaznice bile rasprodate. Zvanično, ostao je zapisan podatak kako je pod Goricom te kišne noći bilo 12.000 navijača.
Prvi put je tada na fudbalskom terenu intonirana himna Crne Gore, a na sjevernoj tribini bila je prvi put okupljena navijačka grupa koja će uskoro biti 'uobličena' pod nazivom Ultra Crna Gora.
I upravo zbog dešavanja na sjevernoj tribini – većina gledalaca, zapravo, te noći nije ni vidjela vodeći pogodak Mađarske. Jer, dok su navijači preko sebe u tim momentima podigli 'šetalicu' dugu gotovo 50 metara, a hiljade gledalaca sa ostalih tribina pratile taj prizor, tadašnji napadač Votforda Tamaš Priškin savladao je Vukašina Poleksića.
Preokret se dogodio u drugom poluvremenu – i to uz dva pogotka iz penala. Ostaće upamćeno kako je u 65. minutu Mirko Vučinić postigao prvi gol u istoriji reprezentacije, a do pobjede smo došli u 82. minutu, golom Igora Burzanovića.
U prvom, istorijskom susretu, za Crnu Goru su nastupili: Poleksić, Pavićević (Lakić), Tanasijević (Jeknić), Batak, Jovanović, Raičević (Tumbasević), Vukčević, V. Božović (Purović), Bošković, Burzanović (V. Vujović), Vučinić (Jovetić).
Najljepše dane pamtimo iz doba Kranjčara
Od tada do danas, Crna Gora odigrala je ukupno 156 utakmica protiv 52 različita suparnika. I kako to biva sa svakim nacionalnim timom, bilo je uspona i padova.
Najljepše trenutke zasigurno pamtimo iz selektorskih dana Zlatka Kranjčara – sjajno su bile odrađene kvalifikacije za Euro 2012. u Poljskoj i Ukrajini, u nimalo lakoj grupi sa Engleskom, Švajcarskom, Velsom i Bugarskom.
Ostaće pitanje šta bi bilo u slučaju da hrvatski stručnjak nije naprečac smijenjen, u momentu kada je Crnoj Gori preostalo da u završna dva kola bodom potvrdi plasman u baraž. Taj je bod stigao protiv Engleske (2:2), golom Andrije Delibašića, koji nas je napustio prošle sedmice. Međutim, čini se kako i danas ostaje utisak da smo u baražu protiv Češke (0:1 u Podgorici, 0:2 u Pragu) mogli mnogo bolje.
Najružnija je uspomena na Tumbakovića
Neke uspomene i nijesu tako lijepe. Najprije ona na kraju selektorskog mandata Ljubiše Tumbakovića, neposredno uoči duela protiv Kosova (1:1) prije šest godina. Teško je sjetiti se kada je neki fudbalski stručnjak, računajući i klupske okvire, postupio na taj način.
Pamtimo i incidente na utakmici protiv Rusije iz 2015, koja je na kraju zbog svega i prekinuta – i to baš u momentu kada je Poleksić odbranio penal Širokovu pri rezultatu 0:0. No, još je upečatljivija ružna slika sa početka utakmice, kada je golman gostiju Akinfejev pogođen bakljom.
Mnogo tuge u desetak mjeseci – odlasci Šarkića i Delibašića
U ovom vremenu, u razmaku kraćem od godinu, navijače crnogorske reprezentacije pogodile su dvije tužne vijesti.
Prvo ljetos ona o iznenadnoj smrti golmana Matije Šarkića, zbog čijeg smo izdanja u Belgiji samo nekoliko dana ranije bili uvjereni kako smo na golu dobili izvrsnog čuvara mreže. A onda, prošle sedmice, i ona o odlasku Andrije Delibašića.
Rekordi se pamte, ali i to da još čekamo plasman na veliko takmičenje
U proteklih 18 godina, iza Crne Gore ostalo je osam kvalifikacionih ciklusa i žal što nijesmo otišli makar na jedno veliko takmičenje.
Iz tog perioda ostaje i statistika, prema kojoj je Fatos Bećiraj igrač sa najviše odigranih utakmica za 'hrabre sokole' 86. No, gotovo je izvjesno kako će ga uskoro prestići Stevan Jovetić, koji je odigrao 84 susreta.
O fenomenu Stevana Jovetića pisali smo prije dva dana. Ne samo da je, sa 37 golova, ubjedljivo najbolji strijelac u istoriji reprezentacije, već je sve vrijeme bio tu – od prve utakmice protiv Mađarske, sve do aktuelnih protiv Gibraltara i Farskih Ostrva, a zasigurno i do onoga što nas tek čeka – već od juna i veoma bitne utakmice protiv Češke u Plzenu.
6Jovetić je već dugo na terenu vođa tima. A prije njega, još je jedan legendarni igrač bio takav – Mirko Vučinić. Tokom prvih 10 godina bio je omiljen među navijačima, a kako i ne bi – dao je neke od najbitnijih golova koji su nam donijeli mnogo radosti.
Kult je izgrađen, a u toj priči posebna uloga pripada i navijačima
U ovom bi prisjećanju dobrodošlo i nabrajanje svih igrača koji su imali bitnu ulogu u selekciji. Ali, njih je mnogo i uvijek bi postojao rizik da neko bude neopravdano izostavljen.
Umjesto toga, dovoljno je konstatovati kako su svi oni, zajedno sa selektorima i njihovim stručnim štabom, gradili kult reprezentacije koja će imati podršku i onda kada ne ide. I pod Goricom i, u novije vrijeme kraj Bistrice, i sjutra možda na Cetinju, ali i na gostovanjima.
Upravo su navijači jednako bitan dio priče koja stoji iza 'punoljetstva' crnogorske reprezentacije. I za jedan su podatak naročito zaslužni – na domaćim utakmicama Crne Gore niti jednom nijesmo čuli ni usamljeni zvižduk himni neke od suparničkih reprezentacija. I to će dovoljno reći o navijačkoj kulturi na utioakmicama 'hrabrih sokola'.
Tekst o reprezentaciji Crne Gore jedan je od onih koji nema zaključak. Jer, nova poglavlja istorije već čekaju da budu ispisana – prvo u junu, pa u septembru, a u bliskoj budućnosti, nadajmo se, i na Svjetskom prvenstvu ili Euru. Jer, država sa izuzetnom fudbalskom tradicijom poput naše to definitivno zaslužuje.
