Podsjećamo, UNICEF je danas pozvao nacionalne i lokalne vlasti da obezbijede kvalitetne usluge podrške djeci i porodici iz domena mentalnog zdravlja kako bi se spriječila samoubistva i osiguralo da djeca i njihove porodice dobiju pravovremenu i kvalitetnu stručnu podršku.
Pušonjić je poručila da u porodičnom sistemu mora postojati hijerarhija- roditelji su roditelji, djeca su djeca.
„Dijete treba da bude dijete a roditelj je taj koji postavlja granice. Njegov zadatak je da zna sta želi da postigne i zašto je postavio granicu. Nije svaki razgovor koristan i terapijski. Važno je da gradimo dobar odnos sa djetetom, da ga aktivno slušamo, da čujemo šta govori, i da pokušamo da ga ne osudimo, jer ako nam se dijete povjerilo, to nam je prilika da ga pridobijemo i da mu se zahvalimo što je u nas vidio osobu od povjerenja“, kazala je Pušonjić.
Osim roditelja, bitnu ulogu u razvoju djeteta ima i socijalno okruženje, naglasila je Lepa Žunjiić iz Udruženja Roditelji.
„Razgovor nije samo razgovor, to je akcija kojom mi pomažemo djeci, pogotovo djetetu koje ima problem. Mi možda ne možemo sve da razumijemo, ali možemo da prepoznamo da naše dijete ima promjene ponašanja, da je povučenije, zatvorenije i da radi nesto sto ranije nije radio.
Prva snaga je razgovor sa osobom od povjerenja, i tu roditelj ima veliku ulogu, mi možemo djecu pitati o svemu. Roditelj nije izolovana jedinica, jako je važno da shvatimo da naše roditeljstvo i porodica zavise od socijalnog okruženja, od stanja u državi, obrazovnog, socijalnog sistema i zdravstvene zaštite“, kazala je Žunjić.
Profesorica Filozofskog fakulteta, Dijana Vučković smatra da je puno je lakše naučiti dijete periodni sistem elemenata, nego kako da riješi konfliktnu situaciju sa vršnjacima.
„Programi za sve predmete su domintano usmjereni prema tome što je obrazovni dio i imamo sadržaje koji su zaista obimni, ima ih mnogo tako da nastavnici imaju fokus na bavljenjenje tim sadržajem. Nastavnici nisu toliko usmjereni na program da se bave emocionalnim razvojem djece. Jedna od intervencija sistema bi trebala definitvno da bude da se predmetni programi usmjere kako da razvijamo neke vještine“, zaključila je Vučković.
Pitanje je senzibiliteta roditelja, nastavnika, ljekara i bilo koje odrasle osobe, kaže Pušonjić, da prepozna da je u ponašanju djeteta nešto drugačije.
„Bilo koja promjena raspoloženja, gubitak volje za aktivnostima koje su ranije obavljala sa radošću, negativna slika o sebi, teškoće u koncentraciji i pažnji, povlačenje iz društva, gubitak na težini, poremećaj spavanja su kriterijumi da se nešto dešava sa djetetom.Ukoliko roditelji nemaju snage da se sa tim nose, treba da se obrate stručnim licima“, navodi Pušonjić.
S druge strane, Žunjić smatra da je važno da roditelji u razgovoru sa djecom pitaju kako su i da li imaju neki problem.
„Mi pitamo djecu o aktivnostima u školi, šta si dobio, šta želiš, šta ne želiš, međutim nema pitanja kako si, da li se desilo nešto zbog čega si tužan, da li te nešto muči. To su pitanja koja su jako važna, da mi kao roditelji, mijenjamo svijest o tome i da pitamo djecu kako su. Oni dođu kući sa problemom, a kroz cijeli sistem niko to ne primjeti“, poručila je Žunjić.
Ona je takođe poručila da Crna Gora sistemski zatvara vrata velikom broju porodica.
„Mi imamo stručne radnike, kroz praksu se pokazalo da oni rade i žele pomoći, međutim, nemamo dovoljno usluga, i svima nama je teško. Mi nismo samo stručni radnici koji će pomoći, već smo neko ko treba da se trudi da se servisi koji fale otvore, i da nam sistem pomogne da adekvatno iskoristimo naše znanje i iskustvo“, zaključila je Žunjić.
