Dva puta pao i digao se: Mesić se pleo na rubu pameti i političkog života. Odjeci velike ratne pobjede i zlatni sjaj bronzane medalje na SP-u u Francuskoj nekako su blijedjeli pod teretom nemirne svakodnevnice. Hrvatska je postajala sve većim otpadnikom Evrope, dušu izmučenog stanovništva pritiskala je i izolacija i besperspektivnost, a špekulacije o ozbiljnosti skrivane Tuđmanove bolesti rasle su eksponencijalno. U očaju se nagađalo o mogućim dosezima političkog saveza Račana i Budiše. Bližili su se “novogodišnji” izbori koji su trebali donijeti rasplet i nove darove pod skromno okićen bor. Posve neočekivano, u izbornu se trku prijavio odbačeni i prezreni Stjepan Mesić. Prvobitne ankete davale su mu slabih tri posto. U medijima su, čak i onima koji su sve otvorenije govorili protiv HDZ-a, s podsmijehom i nepovjerenjem primili njegovu avanturu.
Malo ih je vjerovalo: Bio sam jedan od rijetkih koji je vjerovao u njegovu pobjedu na predsjedničkim izborima 2000. godine - priča nam Mesićev dugogodišnji saradnik Josip Joža Manolić. Klima je, kaže Manolić, bila takva da je HDZ bio obezglavljen i iskompromitiran, Granić se predugo dvoumio čiji će biti kandidat, a Račan-Budišina koalicija bila je previše heterogena da garantuje lak Budišin trijumf. U Mesićevom se slučaju stara jevrejska poslovica “da Bog da imao pa nemao”, uz optimistični nastavak “pa opet imao”, na nabolji način potvrdila i poigrala. Rijetka je on pojava u političkom sazviježđu: strmoglavio se u bespuća istorijske ozbiljnosti čak dva puta, nakon čega se dva puta pobjedonosno vraćao!Osim toga, brojnost njegovih funkcija takođe je zadivljujuća. Predsjednik opštine, saborski zastupnik u komunizmu, zatim prvi premijer višestranačke Hrvatske početkom 90-ih, pa predsjednik (zadnji) Predsjedništva SFRJ, zatim predsjednik Sabora, pa prezreni disident na marginama političkog života i onda predsjednik nezavisne Hrvatske u dva mandata.Upravo je to, prema istoričaru Tvrtku Jakovini, i dobar dio tajne njegovog uspjeha. Naime, uspio je u svakom segmentu biračkog tijela uzeti dio za sebe - kao izdanak antifašističke porodice, pa disident u komunizmu i zatvorenik, pa najpopularniji HDZ-ov osnivač, pa njihov otpadnik. Mogao je okupiti i IDS-ovce, ali i desničare iz Dalmatinske zagore, pa i zagrebačke ustašoidne malograđane i splitske jugonostalgičare, dezorijentisane Srbe iz Hrvatske (koji su ostali, nisu zbrisali okrvavljenih ruku) te zbunjene albanske poslastičare, kao i obespravljene studente iz 1971. godine koji su zaradili dosijee...
Antipod prethodnika: Uspjeo je najviše iskoristiti klimu ‘antituđmanizma’, odnosno evidentne ljutnje i zasićenosti vladavinom Franje Tuđmana, koja se tada stvorila u društvu - kaže Mesićev dugogodišnji prijatelj, a kasnije i savjetnik Boro Vučković.Mesić je “vratio osmijeh” u politički život i bio antipod mrgodnom cjepidlaki kakav je bio Franjo Tuđman...Kao imperativ nove politike postavljalo se pitanje konsolidovanja demokratije i otvaranja zemlje prema svijetu. Upravo to su bili glavni zadaci koje je Mesić zatekao na stolu 2000. godine - ističe Caratan, napominjući da je upravo tu misiju uspješno obavio. Fascinantno je da je Stipe Mesić svih ovih 10 godina bio i ostao najpopularniji političar. Iako je imao boljih i lošijih dana, kada je na primjer u javnost procurio snimak njegovog kompromitirajućeg govora u Australiji početkom 90-ih kada je koketirao s ustaštvom, uspio se i tada dočekati poput mačke na “sve četiri” i čak povećati popularnost. Ili kada se posve, činilo se, nepotrebno obrušio na zaboravljene hrvatske folksdojčere i upleo u povraćaj njihove imovine. Kada je prkosno uzvratio italijanskom predsjedniku Napolitanu nakon što je Hrvate nazvao “krvavim banditskim Slavenima” ili kada je Slovencima nabacio da su ih hrvatski partizani oslobodili. Kako ističe Boro Vučković, često bi nakon velikih napada u medijima ili nekih “grešaka u koracima” Mesić iz toga izlazio s jačim rejtingom. Možda je previše šeretski pristupao politici, što je s jedne strane djelovalo neozbiljno, a sa druge profilatički na stanovništvo koje je demistifikovalo politiku i političare kroz takav pristup.Satirične žaoke na drugoj su strani izazivale burne konfrontacije koje su se možda mogle izbjeći da je predsjednikov stil bio drugačiji. Opaske na račun slovenske politike, Crkve ili Beograda spadaju u tu kategoriju. Mesić je prema teologu Adalbertu Rebiću bio i previše izravan u političkom djelovanju.
Djelovao izvan ovlašćenja: Htio je da bude sveprisutni big brother. Sve je htio znati, sve komentarisati, kao da je htio biti sveprisutni i sveznajući bog. Koji put to je bilo i neukusno. Ali možda je upravo zato bio tako popularan - smatra Rebić... Međutim, Mesić je, prema riječima prof. Branka Caratana, svoj položaj i jaču ulogu od klasičnog predsjednika parlamentarnog tipa koristio da bude unutar izvršne vlasti protuteža Vladi i kompenzacija slabosti parlamentarne opozicije.
- S obzirom na aktivistički politički temperament, Mesiću je uloga parlamentarnog tipa predsjednika očito bila suviše tijesna. Nastojao je i upozoravati na slabosti vladajuće politike i daleko izvan ustavnih ovlašćenja predsjednika. Pamtimo da se neuspješno zalagao za izvoznu umjesto uvoznu ekonomiju, za jačanje proizvodnje kao osnove zaposlenosti, za osmišljavanje ekonomske politike, smatra Caratan...
Nekim svojim potezima rušio je predrasude koje su se stvarale o hrvatskom društvu, ali ih je i dodatno stvarao. Uspijevao je pogoditi bilo javnosti i osjetiti što u tom trenutku javnost želi čuti ili napraviti. Imao je sposobnost, tvrdi Jakovina, da uvijek bude malo ispred događaja. Tako je reagovao u slučaju znamenitog “pisma 12 generala”, koje su mnogi između redaka iščitali kao pučističku poruku. Interesne snage koje su se osjetile uzdrmane nakon pada HDZ-a krenule su u kontraofanzivu.- Nije se dvoumio. Nije imao ni vremena. Morao je u početku onesposobiti revanšističke poteze, ali i preduhitriti neodlučnost Ivice Račana. Da to nije učinio, možda Mesić ne bi pao, ali bi svakako bio oslabljen - uvjeren je Manolić.Vučković napominje kako je imao osjećaj i iskustvo kada treba “udariti” da proizvede efekt kako bi se neke stvari otvorile ili doprle do javnosti. Jahao je, nastavlja Vučković, na korupciji, danima govorio o aferi kamioni i na kraju je upalilo. Postao je i prepoznat po antikorupcijskoj borbi, napominje i Jakovina, i to u trenutku kada je ljudima to postajalo neizdrživo i odiozno.
U zemlji koja se voli pohvaliti da je katolička, odnosno da je 90 posto stanovnika praktičnih vjernika, ostajao je prvi po popularnosti iako mu je predsjednikovanje obilježio “antifašizam” do mjere da se i neumjesno i nekritički odnosio prema devijacijama u partizanskom pokretu te kadšto neukusno prepucavao s Crkvom i njenim istaknutim biskupima . No tu je znao biti neobjektivan, pa se u svojoj antifašističkoj borbi zanio toliko da bi zaboravljao ili čak opravdavao partizanske zločine. To mu nije umanjilo poziciju omiljenog političara...Njegove svađe sa Crkvom ponekad su prelazile granice dobrog ukusa, ali i otvarale bitna pitanja o sudjelovanju Katoličke crkve u političkom i društvenom životu Hrvatske.
Antikrižarski rat Teolog Adalbert Rebić ne misli da je predsjednik Mesić imao žestoke sukobe s Crkvom.- On se znao javno sukobljavati s ovom ili onom crkvenom osobom, kao na primjer s biskupom Jezerincem, ili s hvarskim biskupom Štambukom, ili češće s novinarom Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom Glasa Koncila - kaže Rebić.Miklenić ga je u svojim komentarima neizravno prozivao za njegovo svjedočenje u Hagu, za njegove nedovoljno jasne izjave u odnosu na ulogu Crkve u društvu. Nešto više prašine Mesić je uzvitlao svojim tvrdnjama da vjerskim simbolima nema mjesta u javnim prostorijama. Međutim, nastavlja Rebić, u privatnom životu bio je prijatelj i nekih sveštenika. Ne znam je li koji vic ispričao i papi Benediktu, podbada Rebić.
Prijatelji iz krim-miljea Najviše su mu predbacivali njegovu “nesvrstanu” vanjsku politiku. Mesiću su putovanja u egzotične destinacije, gdje je svoj trag ostavio tek Josip Broz Tito, bila neka vrsta alternative politike... Putovao je, kažu, više i od Tita... Možda je tu bilo i nepotrebnih putovanja, ali nastojanje da Hrvatska bude prisutna u svijetu ne može biti loša politika, kaže Caratan. Jakovina i Caratan ističu da njegovo izvinjenje za zločine s hrvatske strane nije naišla na istu reakciju drugih, ali je otvorila vrata za obnovu odnosa među državama, ekonomijama i ljudima s obje strane granice.- Time je uticao i na odnose prema srpskoj manjini u Hrvatskoj. Zbog zalaganja za integritet BiH zadobio je povjerenje kod Bošnjaka, ali je istovremeno isprovocirao kritički stav dijela Hrvata. Podržao je nezavisnost Kosova kao posljedicu raspada Jugoslavije i Miloševićevog terora - kaže Caratan. Optuživali su odlazećeg predsjednika zbog prijateljstva i s nekim sumnjivim ljudima, čak iz miljea (polu) kriminala. Naturali su mu Hrvoja Petrača za druga, što je on negirao. Vučković kaže da mu se ne mogu imputirati prijatelji na rubu zakona. No, poznato je da je Mesić je imao širok krug poznanstava. Nije čudo ako su neki od njegovih poznanika i drugova bili upetljani u kriminalne djelatnosti, smatra Rebić. Mesić je ipak zadnji hrvatski političar staroga kova koji na sebi nosi patinu i komunizma i kontroverzne Tuđmanove vladavine, a on je uz Vladimira Šeksa jedini koji u hrvatskom političkom prostoru barem na simboličkom nivou odražava duh 90-ih godina.- Ako je iko bio u ovome društvu ‘nedodirljiv’, to je bio predsjednik Mesić - zaključio je Rebić. Svakako, Mesić je obilježio prvih deset godina 21. vijeka hrvatske istorije, a politička hrabrost je nešto što se može vezati uz njegovo djelovanje.
Vlado Vurušić (Jutarnji list)
