Ako bih trebala da izdvojim jedan datum, generalno, u svojoj karijeri koji mi je najdraži, to bi bio oproštaj u Sportskom centru Morača, rekla je gostujući u emisiji Srećan dan, na Televiziji E, proslavljena icrnogorska rukometašica Jovanka Radičevi.
Kako navodi, u tom trenutku sve se poklopilo - donijela je odluku da završi sa reprezentacijom, došli su ljudi da joj se zahvale na svemu što je radila.
“Onakav oproštaj, koji je bio spontan, od strane navijača i svim transparentima je nešto što zaistase ne doživljava često. To je potvrda da sve što sam radila srcem su prepoznali, vidjeli sa kojom emocijom i željom sam ja igrala i to ću pamtiti čitav život. I sve klupske titule, i titule sa reprezentacijom je nešto što ostaje do kraja života, ali ipak dres reprezentacije, kad predstavljate svoju naciju, narod, sve ljude koji vole sport je nešto što ne može da se uporedi ni sa jednom klupskom titulom. Osvojila sam Ligu šampiona, doček je bio izuzetan, ali ne igra srce isto kad se igra za klub i za reprezentaciju”, kaže proslavljena crnogorska rukometašica.
Pravo je vrijeme da se posveti porodici, kaže Radičević, jer će i fizički moći da prisustvuje svim važnim porodičnim datumima koje je, po njenim riječima, svih ovih godina propuštala.
“Kad bih trebala opet da biram sve bih isto izabrala, bez obzira što je nostalgija učinila da sam u pojedinim danima, godinama i mjesecima emotivno prazna kad nijesam sa porodicom. Ali šta je tu je, to je život, to je sport, i to je nešto što sam ja živjela godinama i srećna sam zbog toga”, rekla je Radičević.
Uvijek je govorila, prisjeća se, da treba znati kad je vrijeme da sepovuče iz sporta, a sama je željela, dodaje, da to učini dok je još uvijek u vrhu, da bi je ljudi pamtili onakva kakva je godinama bila sa svim rezultatima koje je, kako podsjeća, pravila sa svojom ekipom.
“Da je lako - nije! Rukomet je moj život i to će ostati u narednim godinama, samo možda iz nekog drugog ugla ću to gledati sa strane. Ovaj sport je nešto što me oblikovalo, i uvijek kažem da tamo gdje vas srce vodi rezultat nije slučajan. To je nešto što sam zaista radila sa velikom ljubavlju i srcem, strašću, a kao proizvod svega toga došao je rezultat. Da je lako da se prebacite i krenete u nešto novo - nije, ali i to je jedna vrsta mentalne snage, i ja samzaista svjesna da svaku odluku koju sam donijela je bila promišljena. Ovu odluku sam donijela prije početka ove sezone, i zaista vidim da je to prava odluka, jer treba znati kad je dosta”, naglašava ona.
Ostvarila je, kaže, sve što je zamislila, imala je i uspone i padove, ali sve to ju je oblikovalo da bude ono što je danas.
“Zahvalna sam na svemu tome i nekako sad zaista uživam u svemu ovome. Ubiram plodove svega onoga što sam prolazila godinama. Najviše sam ponosna na put kojim sam išla, a sigurna sam da je to put kojim se rjeđe ide, jer ne mogu svi da idu tim putem. Upravo zbog svega toga je i ovaj završetak onako u potpunosti srećan i zaista sam ispunjena”, istakla je Radičević.
Rukomet je timski sport, kaže Radičević, ijedinka se mora prilagoditi tome, ali joj je, ističe, na neki način davao prostora da se razvija kao jedinka. Željela je, dodaje, da bude najbolja na svojoj poziciji i zavrijedila je titulu lidera gdje god da je igrala.
“Znala sam da pokrenem ekipu, a djevojke su to i same osjetile dok smo ograle. Što se tiče ličnih rekorda ja sam uvijek izlazila na teren sa tom snagom i tom mentalnom pripremom da ću danas da budem najbolja i da trebam da vodim ekipu do pobjede. Tako sam spremala sebe svaku utakmicu”, naglasila je Radičević.
Punih 26 godina je profesionalno u sportu, podsjeća Radičević - u kontinuitetu 21 sezona u Ligi šampiona, uz evropska i svjetska prvenstva sa reprezentacijom i tri Olimpijade, govori, kako kaže, da su to ozbiljne brojke.
“Drugi strijelac u istoriji Lige šampiona,elitnog takmičenja, sa krilne pozicije, je zaista veliki rezultat, ali opet kažem, kad sagledam cjelokupnu sliku šta sam prošla i osvojilai sa klubovima sa kojima sam igrala i sa reprezentacijom mogu slobodno da kažem da sam više nego ponosna. Više volim da drugi pričaju o meni, ja sam pričala na terenu”, istakla je Radičević.
Titulu prvaka Lige šampiona osvojila je sa Đerom, podsjeća Radičević i ističe da joj je žao što sa Vardarom to nije uspjela, jer su tri godine bili u finalu, ali dodaje da joj je svaki klub dao nešto novo i iz svake zemlje je, kako kaže, skupljala mnogo lijepoga.
Sport joj je dao mnogo, ističe Radičević, nova poznanstva, nove kulture i najvažnije, kako ističe, prijatelje za cijeli život.
“ Za mene sui porazi bili jako bitni, mene je to napravilo onom što sam danas, zato što sport nije samo igranje protiv protivnika, to je igra protiv straha, sumnje, svega što vas muči i svaki put kad se ne odustane je za mene pobjeda i zaista sam ja to tako doživljavala. Svaki poraz me naučio nečemu novome i uvijek sam više naučila iz poraza nego iz pobjeda. Mogu da kažem da ta samoća nije bila samo tišina u kojoj nailaze loše misli, već upravo jedan duboki rad i razvoj, suočavanje sa sobom, jer je to nešto što sportisti odvojeni od porodice i kad žive sami, kad izgube utakmicu, ili kad naiđe bilo koji drugi poraz, dođu kući, sami, u četiri zida, ostaju sami sa sobom. To je nešto što je mene čeličilo i napravilo ovim što sam danas. Vidjela sam da u životu sve može da se riješi osim zdravlja, i zaista to doživljavam na taj način. Svaki poraz je za nešto, i ako samo pametno izvučemo suštinu iz svega toga onda smo sigurno na dobrom putu”, zaključila je Radičević.
