Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
U subotu 15. decembra 2012. godine, u polufinalu Evropskog prvenstva u ženskom rukumetu, Crna Gora je u Beogradu igrala protiv Srbije (i pola Crne Gore) i - pobijedila. Juče, 16. decembra 2012. godine Crna Gora je igrala u finalu protiv Norveške, ali i protiv juče pobijeđenih (srpske i dijela crnogorske publike) i protiv evropske rukomentne federacije koja je za manje od pola godine ponovo delegirala sudije koji su bili Crnoj Gori najveći protivnik u areni.
Sve smo ih pobijedili. Baš sve. Nama pored malih ekrana i reditelj tv prenosa iz Beograda je igrao ulogu protivnika. Uporno je miksao u takozvani finalni signal kadrove crnogorskih g(r)adova s navijačima iz Crne Gore - protiv Crne Gore: iz Herceg Novog, iz Budve, iz Berana, iz Nikšića... Stalno su mu bili na oku kao stimulativi za reprezentaciju Srbije. Tumačeći parole crnogorskih „odmetnika”, komentator tv studija iz BG je - kao uzgred - konstatovao da su to srpski navijači iz crnogorskih gradova - „u kojima se krše ljudska prava”. ‘Ajde?!
Već viđene prepreke: I sam početak polufinala je ličio na već doživljeno u istoj arene za vrijema kvalifikacija za EP u košarci. Opet je odsvirana himna Srbije (domaćina) pa tek onda CG (gosta)... Ali to može biti i dio protokola koji iznimno važi za domaćina EP, no mi smo već jednom doživjeli to (potcjenjivanje) a domaćin u oba slučaja doživio poraz kao - pravdu.
Domaćin se pobrinuo da u subotu, već znanog finalistu Norvešku, posadi u centar arene iznad samog igrališta, a navijače Crne Gore u - ćumez arene. Pozicija im nije popravljena i kad je Crna Gora stekla reputaciju drugog finaliste. U prvi plan je metnuo crnogorske navijače protiv Crne Gore. Kad je Srbija izgubila od CG, crnogorski navijači protiv Crne Gore su iščiljeli ka posramljeni ... i reditelj nije više imao podlogu za ukras.
Kad mržnja obuzme: Postoje ljudi koji ništa ne vole kao mogućnost da mrze... E to su ti! Srećom Crna Gora nije H. Novi i Budva na pjenu od mora, a ni Berane odakle je Sonja Barjaktarević, koja nije bila golman no ministar odbrane protiv oba protivnika, a čitava ekipa borci bez mane i straha na čelu sa vrhovnim komandatom Draganom Adžićem.
A što se tiče srpske reprezentacije i navijača, njima čest i čast. Sportski su igrali, sportski navijali i izgubili. Zviždanje na našu himnu neka im je prosto i to na svoju ruku pripisujem (crnogorskim) domaćim izdajnicima. U njhovu izdaju bih se zakleo.
Čudno je kako crnogorski političari iz tih g(r)adova ne znaju ko im barjak nosi u ime svih stanovinika... Kako dopuštaju takvo reprezentovanje... nekolicini njih u ime svih! Da je države, oni ne bi imali državljanstvo no neka se drže „ljubavi”. Crna Gora ne pati od viška stihova u himni no od manjka Crnogoraca u državi. Izdaja Crne Gore - a kako to drukče nazvati - je postala demokratska tekovina od navijača do parlamenta. Bruče je đe stignu a nikakvu bruku ne snose.
Vječna zublja pobjede: Kroz čitavu istoriju imali smo mnogo žešće turnire za opstanak u kojima smo redovno pobjeđivali protivnike... I to ne ove i ovakve susjede jer nijesu postojali; bili su pod okupacijom i u ropstvu. Crna Gora je imala za protivnike samo imperije i nijedna je nije savladala... Ni Vizantija, ni Otomansko carstvo, ni Napoleonova Francuska, ni velika Austro-Ugarska...
„Mnogi vaši grdni mučitelji na nos su se pred nama pobili”... Njegoš je zaključio, a himna ga dopunjava: „Volimo vas brda tvrda i vrletne vaše klance, koji nikad ne poznaše sramotnoga ropstva lance”. Ova crnogorska mladost, koja pobjeđuje, je sa tog izvora... A svi kojima su stihovi višak, sram ih bilo đe gođ bili, a ima ih svuda od vrha do dna države.
Nakon pobjede Crne Gore dobio sam poruku koja glasi: „Ovo je ravno referendumu!” Bez obzira na to što je ova poruka euforija jednog navijača ona više izražava očaj koji je skovala ova država kolaborirajući sa dušmanima Crne Gore u vidu i liku SPC... jer su joj sve simbole i vrhove istorije i slobode zajašili ti pripadnici... a za njih se lijepe otpadnici ka muve na ....o. SPC je krcata onim ljudima koji nemaju od čega da žive osim od mržnje
Ni Evropi ne dugujemo preveliku poštu. Morali smo na referendum 2006. godine pobijediti domaće izdajnike sa 10 odsto a juče Norvešku čak sa tri razlike da bi nam priznali pobjedu uz veliku odmoć Evropske rukometne federacije koja nam je delegirala sudije za nepravdu. Crnoj Gori zlato na prsima, a Evropi sram na istom mjestu.
