“Crni dane, a crna sudbino, o kukavno srpstvo PROBUĐENO”. Nije baš originalna misao vladike Rada, ali od kad postade “najveći srpski pesnik” i svi ga prevode i “dorađuju”, neće nam se zamjeriti i naše viđenje. Sa tim buđenjem, koje traje već više od pola vijeka, srpskom narodu i državi Srbiji nikako da svane.
Od mamurluka, koji je prilično zarazan, baš i ne cvjeta nikome u susjedstvu. Štaviše, prilično im loše ide. Naročito Kosovu, Sjevernoj Makedoniji, BiH i naravno našoj i “njihovoj” Crnoj Gori.
Mamurluk je zahvatio sve pore srpskog društva i, čini se, danas poprima razmjere opšteg bunila. Bunila, koje je zarobilo sve državne institucije, kako u Srbiji, tako i u pomenutim susjednim njima “bratskim” državama. Nas ovdje posebno interesuje diplomatija.
Posljednjih mjeseci svjedočimo ponovo aktuelizovanoj temi popunjavanja DKP Crne Gore, odnosno postavljanja njihovih šefova, novih ambasadora i šefova Misija pri međunarodnim organizacijama. Takođe, ne manjem interesu i šire javnosti za ova imenovanja. Prema našim saznanjima, tzv. “diplomatske konsultacije” predsjednika države, predsjednika vlade i MIP-a su, nakon više neuspjelih pokušaja, konačno i održane.
Između ostalog, na dnevnom redu bili su i novi crnogorski ambasadori. Konsultacije su, prema više izvora, održane u neuobičajeno širokom sastavu, uz prisustvo većeg broja savjetnika. I navodno, između ostalog, iskristalisala su se određena “kredibilna” imena budućih ambasadora.
6Prema zakonu o spoljnim poslovima, 70% ambasadora trebalo bi birati iz redova profesionalnih diplomata, a 30 % pripada partijama, odnosno raspodjeli “diplomatskog plijena” između konstituenata aktuelne vladajuće garniture. Što je, kako kažu, 12 “političkih imenovanja”. Što opet samo po sebi ne mora da znači ništa loše, ako se stvarno radi o kredibilnim ljudima koji su se prethodno dokazali u oblastima kojima se bave. Uz podrazumijevajuće ozbiljne i kvalitetne pripreme.
Rijetke su diplomatije, kao što su npr. diplomatije Turske i Španije, gdje se šefovi DKP, dakle ambasadori, biraju 100% iz diplomatske službe. Prema dogovoru, navodno su bivšem DF pripala četiri ambasadorska mjesta, Demokratama dva, albanskim partijama dva itd.
Četiri mjesta rezervisana za DF su Beograd, Moskva, Peking i Atina. Ukoliko su informacije tačne, među “kredibilnim” imenima, na osnovu prijedloga partija, u Beograd bi trebalo da ide nacionalni Srbin, u Tiranu i Prištinu nacionalni Albanac, u Moskvu Srbin, sa prilično istančanim ruskim svjetonazorima.
Još kad se realizije planirani ulazak Bošnjaka u Vladu, po istoj logici treba očekivati ambasadora Bošnjaka u Sarajevu. E, pa koliko god bili kredibilni prijedlozi, princip nije dobar. Iz više razloga.
Evo i konkretnog primjera. Prilikom završavanja ambasadorskog mandata u Tirani 2012. godine, dobio sam instrukciju iz Crne Gore da zatražim prijem u MIP-u Albanije i predam zahtijev za agreman za novog ambasadora, mog nasljednika uvaženog Ferhata Dinošu. Taj zahtijev se uobičajeno predaje visokopozicioniranom službeniku Ministarstva inostranih poslova, najčešće šefu Protokola.
Meni je, međutim, javljeno da će me primiti tadašnji ministar, bivši premijer i prijatelj Crne Gore Ilir Meta, sa kojim sam pored službenih imao lične odnose. Samo što sam ušao i pozdravio se sa ministrom, on uz osmijeh kaže: “Mi znamo ko je Dinoša, cijenimo ga i ekspresno ćemo dati agreman, ali smo željeli i očekivali da nam Crna Gora pošalje nacionalnog Crnogorca“.
Za Crnu Goru su sva ambasadorska mjesta od izuzetne važnosti. I tu se ne smije praviti razlika. Naravno, postoje ona za koja se traži poseban senzibilitet, znanje, umješnost i, što ne reći, čvrstina karaktera. Ovo posljednje naročito danas, kada je Crna Gora izložena višestrukim uticajima, izazovima i iskušenjima, od izuzetne je važnosti.
Odnosi sa susjednim zemljama uvijek su od prvorazrednog značaja, kao naravno i najznačajniji svjetski centri bilateralnig ili multilateralnog predstavljanja. Interesantno je da baš za te centre nijesu predviđeni nacionalni Crnogorci. Ako su uopšte igdje i predviđeni.
Prije svega ti kandidati idu kod “svojih” i bez imalo sumnje u lojalnost državi koja ih šalje (Crna Gora) oni u neku ruku odlaze u zemlju prijema kod“svojih” i samim tim ih dovodite u određenom smislu u neugodan položaj. Posebno se to odnosi na buduće ambasadore u Beogradu i Moskvi, centrima iz kojih se najdirektnije miješa u državnu politiku Crne Gore. Zato se opravdano pitamo kako će budući ambasador u Beogradu reagovati na, na dnevnoj bazi otvoreno, negiranje crnogorske nacije, jezika, kulture, crkve. Ili na pojačani narativ srpskih velikodostojnika o “nedjeljivosti jednog naroda”, promjeni granica, koje “nijesu date jednom za vazda” ili vidnom ubrzavanju stvaranja neostvarivog “srpskog sveta”.
Upitno je da lićce ambasador tražiti objasnjenje u MIP-u ili uputiti, na osnovu instrukcije iz zemlje (koja vjerovatno neće ni stići) protestnu notu. Odnosno, da li će uredno obavještavati nadležne u zemlji koja ga je poslala o takvim i sličnim događanjima. I praviti stalne analize sa sugestijama svom MIP-u.
Ili npr, da li će, hipotetički govorimo, budući ambasador Bošnjak u Sarajevu redovno pratiti i izvještavati o “novom” prilazu bošnjačko-srpskih odnosa, jednog od najznačajnijih BiH intelektualaca i nesporno vodećeg bošnjačkog gurua i ne samo u Bosni i Hercegovini veoma cijenjenog profesora Šaćira Filandre.
Upravo o tome veoma precizno piše crnogorsko/bošnjački intelektualac Adnan H. Pejčinović.
Ili, da li će ambasadori nacionalni Albanci iz Tirane i/ili Prištine redovno izvještavati o povremenim u tišini vođenim razgovorima albanskih i srpskih intelektualaca o “istorijskom” srpsko-albanskom pomirenju, po uzoru na ne tako daleki dogovor kraljevskih kuća Zogu i Karađorđevića i nesebičnu ulogu ovih posljednjih prilikom ustoličenja kralja Ahmeda Zogua. Ili će u svim pomenutim slučajevima crnogorsko državno rukovodstvo biti uskraćeno za slične dragocjene informacije. Ako ih to uopšte interesuje, jer možda “nemaju ni vremena ni snage da se bave trivijalnim pitanjima”.
Ili će možda ambasador u Beogradu “kliktati svetitelju Draži”, onaj u Tirani “čekati” istorijsko srpsko/albansko pomirenje, a onaj u Sarajevu “razrađivati” novi prilaz rješavanja bošnjačko-srpskih odnosa. A da, i onaj u Moskvi odavati počast vođi svih pravoslavaca vaseljene i novom mesiji. Svi zdušno u “interesu” države pošiljaoca, za Crnogorce, jedine države Crne Gore.
