Od kako “dočekasmo” osvježenje nakon 30. avgusta 2020. godine, nastupiše dugoočekivane promjene koje nas prosvijetliše, donesoše nam mir i blagostanje koje smo tako žarko priželjkivali.
Svuda bilježimo uspjehe, zadovoljstvo i procvat. Dobismo željena povećanja plata i penzija, pa možemo stavljati na stranu, za zlu ne trebalo.
Postali smo društvo kojima tragedija i izgubljena 23 ljudska života, od kojih je četvoro đece, ne znače ama baš ništa
Ponuda avio dostupnosti na zavidnom nivou. Nema destinacije na koju ne možemo stići sa naših aerodroma.
Državne firme posluju bez gubitaka, nema familijarnog i partijskog zapošljavanja, budžet se puni sa svih strana. Turizam cvjeta. Navalica stranaca i domaćih gostiju, fascinira.
Strana ulaganja na maksimumu, zahvaljujući transparentnosti poslove dobijaju oni najbolji na tenderima, sa respektabilnim referencama i projektima. Stalo se na rep korupciji i kriminalu.
Nema pucnjave, nema ranjenih i mrtvih, imamo čelnike MUP, Uprave policije i ANB, na kakvima bi nam pozaviđele i najdemokratskije države. Njihove kvalifikacije i znanje su toliki inpresivni, da obaraju s nogu.
Šta tek reći za Tužilaštvo i sudove? To je primjer neselektivne pravde, istine i pravičnosti.
O radu čelnika Vojske i njihovom predanom radu, nadaleko se čuje.
Crkvu i popove su odvojili od države, tako da iz njihovih usta izlaze bogougodne riječi mira, zajedništva i skromnosti.
Oteše nam grobove, zemlju, kulturnu baštinu, zbog tuđe crkve i države. Ne dodiruje nas, osim u komentarima na mrežama
NVO sektor nema prostora za kritiku petogodišnje vlasti. Kao da su nestali sa scene. Ne možemo se čudu načuditi, čime smo ovu divotu zaslužili.
Ova ironija je bila uvod u tragediju koju smo, svojim pogrešnim izborima, dozvolili da danas živimo. Sreća u nesreći je ta što imamo dežurne krivce, pa ćemo svoje nezadovoljstvo imati na kome da iskalimo.
Postali smo društvo kojima tragedija i izgubljena 23 ljudska života, od kojih je četvoro đece, ne znače ama baš ništa. Đe bi ljudi zbog moralne odgovornosti morali podnijeti ostavke, učinjeti sve kako bi porodicama nastradalih bili od pomoći u nesreći koja ih je snašla. Ali, ništa od toga.
Naprotiv, smetaju im porodice nastradalih, koje sa malobrojnim sugrađanima dan danas vape za pravdom, na Kruševom ždrijelu. Bitno je da se sprema muzički program za praznike na Cetinju.
Imamo i ravnodušne na nepravedni politički progon koji sprovodi Specijalno državno tužilaštvo u saradnji sa sudovima, držeći protivpravno u tamnici (pritvoru) ljude, kojima produžavaju pritvor kršeći ljudska prava, a sve bez grama savjesti i validnih dokaza.
Imamo spektakularna hapšenja kojima se ponižavaju i omalovažavaju ljudi i njihove porodice. No toga nemamo u slučajevima kad privedeni imaju dodirnih tačaka sa ljudima iz vlasti. Oni imaju posebne beneficije, čak i te da se prikriju dokazi i djela da bi bili oslobođeni.
Imamo proćerivanje ljudi sa kredibilitetom iz državnih institucija, ali ni to nas ne dodiruje jer nijesmo to mi, ili neko naš.
Oteše nam grobove, zemlju, kulturnu baštinu, zbog tuđe crkve i države. Ne dodiruje nas, osim u komentarima na mrežama.
Zgaziše Zakone i Ustav da bi se poklonila zemlja stranom invenstitoru, da čini na njoj što poželi. Vladajuća kasta se neznanjem, bahatošću i podsmijavanjem, ostrvljuje na one koji misle suprotno. Odakle im pravo da se sad javljaju, a do juče su zajedno bili, veli u sebi vladajuća većina.
A mi… glasamo baš ove ili još nakaradnije, sjedimo doma jer nam se niko iz partija opozicije ne dopada. Ti što ’nemaju’ koga, biše nekog novog koji bi bio po njihovoj mjeri, ali ga nema ni u najavi.
Nikako da shvate da novi su nam došli na vlast i da ceh baš zbog toga i plaćamo. Tim novima su saborci bili upravo ovi koji se danas probudiše, da odbrane poklanjanje zemlje strancima, od „novih” koji debelu računicu imaju za ovo što rade. To je surova stvarnost građana jedne nezavisne države, koja se perom za tu nezavisnost izborila. Kad ne znaš da čuvaš ono što imaš, ispravljaš greške pojedinaca, a ne čitav sistem, onda doživiš ovo.
“Onaj ko pasivno prihvata zlo je jednako uključen u njega kao i onaj koji pomaže da se počini” – Martin Luther King Jr.
(Autorka je građanska aktivistkinja)
