- Pronašli smo modalitete održivog razvoja tog prostora i brzo ćemo, iskreno se nadam, promovisati početak. Da, biće to privatno pozorište, a u tom projektu mediji su planirani kao prve mecene pozorišta, zato će to biti i vaše pozorište. Naravno, nećemo ljubomorno čuvati „pozorišnu vatru”, dijelićemo je, a bićemo otvoreni i za nove umjetničke plamene. I upravo će ovaj projekat biti prilika za sve prave mecene da pomognu u kreiranju nove zajedničke pozorišne scene. Mecene, budite uz nas – kaže Redžepagićeva, prenosi Dan online.
A kako je došlo do ideje o osnivanju privatnog pozorišta?
- Na ideju smo došli jednostavno! Kao i pračovjek koji je pronašao svoju pećinu da bi u njoj imao utočište i bio zaštićen od nevremena i ostalih spoljnih uticaja, da bi izmislio vatru i pod tom svjetlošću mirno stvarao, tačnije crtao po zidovima pećine, tako se i nama ukazala potreba za prostorom koje će postati naše stvaralačko pozorišno utočište. I na radost, našli smo ga!
U Crnoj Gori postoji nekoliko producentskih kuća. Međutim, često se čuju primjedbe ljudi iz kulture i umjetnosti, naročito filma, da na tržištu nema zainteresovanih producenata i da u principu sav posao oko organizacije bilo kog posla rade sami. Kako to objasniti?
- Producent je kreativni znalac koji odabira umjetničke projekte i njihove glavne kreatore, investira ili na neki drugi način obezbjeđuje sredstva za njihovu realizaciju i naravno, dijeli sudbinu umjetničkog, a naročito materijalnog uspjeha ili neuspjeha projekta. Kod nas, producent je u većini slučajeva avanturista koji prije svega mora voljeti umjetnost, a onda vjerovati da dolazi vrijeme u kome će kod nas producentska i umjetnička slava podrazumijevati i materijalnu ostvarenost. Malo je nas avanturista, pa umjetnici postaju producenti kako bi uspjeli da ostvare svoj projekat. Njihov poriv nije materijalni već umjetnički, i onda oni kod sebe imaju puno opravdanja za ulazak u takvu vrstu procesa.
Koliko je novac bitan u ovom poslu?
- Termin „industrija kulture” egzistira u svijetu pa se kultura tretira kao privredna grana koja ima svoje ozbiljno tržište i donosi ozbiljan profit. Opšte je mišljenje da su umjetnost i kultura uopšte neprofitabilne djelatnosti koje bi država trebala finansirati kako bi građani mogli ispuniti svoje kulturne potrebe, a umjetnici svoje porive za stvaranjem. Istina je negdje između, i dok god država zakonski ne pronađe modalitete za finansiranje kulture putem poreskih subvencija privrednim subjektima za ulaganje u kulturu, a mecenarstvo se ne izdigne na najveći pijedestal društvenog angažovanja neće se dogoditi ništa osim umjetničog palanačkog jaza između privilegovanih i nezadovoljnih, u kojem se ne zna prava mjera stvari. Dozvolićete mi da se složim sa nedavno izgovorenim riječima ministra Mićunovića da se kultura mora posmatrati kao opšta briga i da je u uslovima restriktivnog budžeta teško sačuvati. Moj odgovor je da - novac je izuzetno bitan ne samo zbog potencijalnog profita, već i zbog kulturnog odnosa prema nečemu što nije samo ekonomsko već i socijalno pitanje.
