„Partijsku državu kao ideološkog policajca, danas je zamijenilo – tržište“, kaže za Portal Analitika Viktor Ivančić, novinar i publicista, jedan od „feralovaca“, novinarske ekipe koja je mali satirični splitski list uzdigla do najsvjetlijih tačaka regionalnog žurnalizma u posljednjih 20 godina.
Autor kolumne „Bilježnica Robija K.“ u kojoj o najaktuelnijim i najkontroverznijim političkim događajima piše iz ugla jednog osnovca, na smiješan, i (zato) superioran način, na e-novinama je objavio više analitičkih tekstova o (jadnom) stanju ex-yu novinarstva u raljama korporacijskog kapitala.
Na opasku kako se čini da je novinarstvo neosjetno prešlo sa partijsko-državne kontrole na „korporacijsku“ kontrolu, Ivančić odgovara da su se u međuvremenu samo premjestili adresati vlasništva i centri moći, „a i to većim dijelom prividno.“
Slobodno tržište kao veliki totalitarni potencijal: „Vjerovalo se da će sama činjenica privatnoga vlasništva nad medijima zajamčiti mogućnost slobode - u povojima ovdašnjeg kapitalizma to je i mogao biti bijeg od direktnog utjecaja državne čizme - no kada se tzv. slobodno tržište do kraja 'zaokružilo', naučili smo koliki je njegov totalitarni potencijal“, kaže Ivančić za Portal Analitika.
- Danas je samo tržište, gdje su oglašivači najkrupniji igrači, onaj ideološki policajac kakav je nekada bila partijska država. Ono ima svoje vlastite mehanizme restrikcije kojima nepoželjne izbacuje iz igre. Naročito je to efikasno u malim zemljama, čija se minijaturna tržišta u vrlo kratkom roku dadu zapišati i monopolizirati, pa projekti koji ne udovoljavaju kriterijima vladajućeg mainstreama ne mogu preživjeti ni na krajnjoj margini, ocjenjuje Ivančić.
Sagovornik Portala Analitika smatra da je „dosta ljigavo“ kada se ta vrsta kontrole proglašava konačnim dometom medijske slobode, što je, veli, vrhunski cinizam.
- Tim više što na ovim prostorima - bez obzira na višestranačke izbore - uglavnom imamo zgodnu kombinaciju partijske države i restriktivnog tržišta, dakle - armirani beton, kaže Ivančić.
Čuvari demokratije ili čuvari kapitalizma: Pri tome, tvrdi Ivančić, mogućnosti manipulisanja su ogromne: „Ne radi se samo o parcijalnim interesima krupnog kapitala. Radi se i o očuvanju sustava koji je u službi bogatih i moćnih.“
Slaže li se Ivančić sa stavom jednog crnogorskog ekonomskog analitičara, koji tvrdi da su mediji postali kreatori i generatori sve veće socijalne raspolućenosti, obogaćivanja jednih i siromašenja na drugoj strani? Slaže li se sa ocjenom uticaja medija na kontrolisano dizanje i spuštanje cijena akcija na berzi, kako bi medijski tajkuni sami od toga imali prihode?
Sagovornik Portala Analitika - uz opasku da je to tako na ex YU prostorima - pominje i neke primjere iz hrvatske poltičko-medijsko-tajkunske svakodnevice.
- Dovoljno je bilo vidjeti na koji su način u izdanjima Europpress holdinga, najvećeg novinskog izdavača u Hrvatskoj, nasrnuli na studente koji su tražili besplatno školovanje, pa se uvjeriti kako vodeći liberalni mediji ne prezaju od izravnog ideološkog djelovanja, kao po uputama nekadašnjih centralnih komiteta. Kroz Jutarnji list kontinuirano se vrijeđaju hrvatski radnici, optužuje ih se da uživaju nesnosne privilegije na račun 'jadnih' poslodavaca. Pokreću se harangističke novinske akcije ne bi li se osiromašeni penzioneri iselili iz stanova u centru grada i tamo uselila bogata elita, opisuje Ivančić, ne štedjeći ni same medije koji o sebi govore sve najbolje. Mediji vole sebi tepati, veli Ivančić, da su „psi čuvari demokracije“.
- To je možda točno ako se ima u vidu njena izopačena varijanta kakva nam je nametnuta. Ali, oni su, prije svega, psi čuvari kapitalizma. Ono što budi nadu je da taj lavež postaje dozlaboga dosadan, proziran i uzaludan. Moglo bi se dogoditi da zvijeri izderu grla i poluče kontraefekte, kaže Ivančić.
Mediji kao reketaši: Da li mediji u takvoj situaciji mogu postati, ili već jesu, „moderni reketaši“? „Klasičan reket je već sada značajan dio medijskoga biznisa“, tvrdi sagovirnik Portala Analitika. A pružaju se, kaže, i druge usluge iz sličnog asortimana.
- Imaš li dovoljno novca, ili nudiš odgovarajuću protuvrijednost, ili si naprosto dobar s vlasnikom, možeš doći u medijsku kuću i iznajmiti plaćene „ubojice“, kaće Ivančič, misleči, naravno, na medijske „ubice“, koji će medijski uništiti određenu metu.
Ivančić pominje vlasnika jednog gradilišta na Cvjetnome trgu u Zagrebu, koji, kaže, na svom platnom spisku ima više uglednih novinara koji redovno „odstrjeljuju“ investitorove neprijatelje. Što je najgore, veli Ivančić, to više niko ne osuđuje, niti smatra moralno problematičnim.
- To se više i ne smatra nečim naročito skarednim. Slavom opjevano „istraživačko novinarstvo“, u devedeset posto slučajeva, stremi ka javnom diskreditiranju onih nad kojima treba izvršiti presudu, a zanemarivi dio napora motiviran je tzv. težnjom za istinom. Pogotovo je to efikasno u tranzicijskim društvima, gdje institucije niti funkcioniraju niti se u njih ima povjerenja, pa se medijima pruža širok prostor za simulaciju i često se nude kao nadomjestak za pravnu državu. Mediji postaju konačno sudište, mjesto izricanja kazne, sve manje propituju, a sve češće djeluju egzekutivno, ocjenjuje poznati hrvatski novinar.
- Što se pak tiče odnosa s oglašivačima, od kojih masovni mediji uglavnom žive, pa dolazi do sve maštovitijeg miksanja reklamnih i informativnih žanrova, tu uzajamni reket ne samo da više nije ekscesna pojava, nego se nametnuo kao osnovno načelo cijele priče, kaže Ivančić.
Sluganstvo u mentalnom kodu: U posljednjih 20 godina mediji su odigrali dvije velike prljave uloge u političkim zbivanjima. Prva je bila uloga ratnog huškača, i generatora mržnje kao pripreme za rat. Nakon toga, postali su sredstvo u rukama moćnih finansijskih igrača, koji nisu neizbježno i njihovi vlasnici.
Na pitanje zašto je to tako, Ivančić odgovara da ne treba zaboraviti dugu tradiciju sluganstva ovdašnjih novinara.
- Ta tradicija je, bez sumnje, ugrađena u mentalni i moralni kod ovdašnjega novinarstva. S druge strane, mediji - barem oni vodeći - ovdje nisu bili samo na strani vladajućih poredaka, nego su činili njihov vitalni dio, i samo je pitanje kakve su oblike gadosti ti poretci u određenim razdobljima preferirali. Nisu dakle mediji pripremali rat, nego je to činila vlast, ali je između medija i vlasti izbrisana svaka razlika, tvrdi Ivančić.
U međuvremenu, kaže, nije došlo ni do elementarne strukturne emancipacije medija, već je ta umreženost ostala na snazi: „Odatle i poseban odnos prema onima koji se javljaju s neugodnim kritičkim glasovima: s jedne ih se strane rutinski demonizira, ali s druge - mnogo važnije - odriče im se mogućnost da postanu dio "legalnoga" društvenog tkiva, makar činili mizernu manjinu; oni su stalno tretirani kao neka vrsta dobrovoljnih izopćenika, socijalnog viška od kojeg se politička zajednica, ako ga već ne može trajno ušutkati, dužna zaštititi sanitarnim mjerama.“
- Umjesto žive i polemične kulture, stvorena je kultura u kojoj će kritika trajno imati status egzotike, veli Ivančić.
Novinska industrija – srce korupcije: „Novinska industrija je samo srce korupcije u hrvatskom društvu, pa je upravo groteskno kada se preko vodećih novina pokreću pravedničke "antikorupcijske kampanje", izričit je Ivančić.
Ovo su, kako kaže, pokazali i razotkrili i transkripti razgovora pokojnog Iva Pukanića i Ninoslava Pavića.
- Pokazali su, prije svega, da se radi o dvojici loše odgojenih bijednika. Pokazali su zatim da je novinska industrija samo srce korupcije u hrvatskome društvu. Pokazali su, naposljetku, koliki mogu biti razmjeri medijskoga licemjerja: djeluje gotovo nestvarno da je otvorena široka javna debata o 'zaštiti privatnosti u medijima', nakon što je objavljena privatna prepiska dvojice vlasnika tabloida, koji su zgrnuli bogatstva raskopavajući tuđe privatnost, govori Ivančić, kao i uvijek bez dlake na jeziku.
Ima li onda nade za slobodno novinarstvo? Ima li nade da se ono može otrgnuti od ružnog naličja svoje prirode, kao sredstva manipulacije i indoktrinacije? Ivančić, ipak, nije toliko pesimističan kada daje prognoze. Smatra da će nezavisno novinarstvo „sasvim sigurno“ preživjeti.
- Ali, izvan glavne struje, što zapravo ne mora biti loše, jer će ga to pogurati da tradicionalnu žurnalističku etiku zamijeni onom aktivističkom. Centralni medijski prostor više se isplati potkopavati nego 'popravljati'. On je ionako dobrim dijelom ogreznuo u svojoj nevjerodostojnosti i postaje nekom vrstom zabavnog društvenog parka, gdje se publika relaksira i ne uzima stvari previše ozbiljno. Najveća usluga koju nam nezavisni mediji danas mogu učiniti jest da se tematski fokusiraju na same medije, zaključuje Viktor Ivančić u razgovoru za Portal Analitika.
Gordana Borović
