Ubijeđenost bivše vladajuće elite u Crnoj Gori, one koja je dovela do obnove državnosti, da će ustavno definisanje građanske države i članstvo u NATO biti dovoljan čuvar tekovina obnovljenih 2006. pokazala se iluzornom, osobito s obzirom na česte kompromise s faktorima čiji je krajnji cilj nestanak države Crne Gore ili njeno redefinisanje u drugu srpsku državu te nestanak Crnogoraca ili njihovo svođenje na statističku grešku.
Za razliku od čitavoga šireg regiona, garant opstanka građanske i multikulturne CG sve donedavno bili su svi njezini tzv. manjinski narodi koji su pružili apsolutnu podršku obnovi države koja će biti garant suživota i štit od velikosrpskoga nacionalizma čiji je cilj nestanak drugosti.
Potonje četiri godine donijele su korjenite promjene, dotad neviđene u crnogorskome društvu. Nakon parlamentarnih izbora 2020. u CG velikosrpske partije formirale su vlast zahvaljujući pseudograđanskome pokretu na čijem je čelu bio Dritan Abazović. Pažljivim odabirom lidera taj je pokret uspio prikupiti ključan procenat razočaranih suverenističkih glasača kojima je bez sumnje bilo nezamislivo da će pokret koji vodi Albanac i musliman odigrati presudnu ulogu u podvođenju Crne Gore pod politički i kulturni uticaj Beograda. Ta je uloga bila kamuflirana tim više što je Abazović u svemu imao javnu podršku jednoga bošnjačkog intelektualca iz CG, koji nikad nije osudio tu politiku, a bio je dugo eksponiran kao proučavalac srpskih okupacionih zločina u CG nakon nasilne aneksije 1918. i afirmator crnogorske borbe za slobodu i obnovu državnosti.
No uprkos takvoj ulozi Dritana Abazovića i dijela političara koji se deklarativno predstavljaju kao zaštitnici crnogorskih nacionalnih interesa te dijela albanskih nacionalnih partija koje su naknadno ušle u vlast s otvorenim antidržavnim partijama koje javno afirmišu srpske ratne zločince iz potonjega rata, na političkoj sceni bio je evidentan prilično jak opozicioni front državotvornih partija i građanske i intelektualne elite koja pruža otpor redefinisanju crnogorske države.
Posebnu je snagu tome frontu davala činjenica da je Bošnjačka stranka, dok ju je vodio čovjek časne uspomene Rafet Husović, odbijala učešće u vlasti koju vode šovinisti i afirmatori osuđenih zločinaca tokom agresije na Bosnu 90-ih. Brzina kojom su vlasti nastojale poništiti sve tekovine referenduma iz 2006. odražavala je frustraciju činjenicom da uprkos tome što su parlamentarna većina nijesu uspjeli obezbijediti većinski ideološki zaokret u crnogorskome biračkom tijelu.
Međutim, izjava novoga čelnika BS Ervina Ibrahimovića od prije dvije godine da se ta stranka neće spoticati preko pitanja genocida u Srebrenici zarad stvaranja zajedničke platforme s nosiocima vlasti najavila je nove odnose u CG i dotad kod nas neviđeni savez između političkih predstavnika Bošnjaka i velikosrpskih partija.
Relativizacija toga izdajničkog čina argumentacijom da će BS biti čuvar euroatlantskoga puta CG i garant očuvanja demokratskih tekovina te nešto tiša i nezvanična argumentacija da su Bošnjaci svoju lojalnost Crnoj Gori potvrdili na referendumu i da je dužnost BS da vodi računa prevashodno o prosperitetu Bošnjaka u CG, a da su Crnogorci dužni rješavati crnogorsko nacionalno pitanje, pokazala je da iza te demagogije stoji odluka Bošnjačke stranke da suštinski prihvati agendu zloglasnoga Demokratskog fronta čiji čelnik četnički vojvoda Andrija Mandić u svojstvu predśednika Skupštine suštinski vlada Crnom Gorom.
Potvrdila je to i nedavna najava zahtjeva za uvođenje bosanskoga jezika kao službenog u CG, što je uslijedilo odmah nakon Mandićeve najave zahtjeva za uvođenje srpskoga jezika kao službenog. Da je riječ o akciji u cilju razaranja građanske CG, ništa bolje ne ilustruje od činjenice da je taj (još uvijek) nezvanični zahtjev Bošnjačke stranke promovisan na velikosrpskim glasilima In4S i Borba, đe je čak uvođenje bosanskoga i srpskoga jezika kao službenih u CG navedeno kao test za demokratičnost Crne Gore. Već sam pisao o tome kako bi takav čin bio ne samo razgradnja građanskoga ustrojstva no i obesmišljavanje suštine bosanskoga i crnogorskoga jezika kao državnih jezikâ bosanske i crnogorske države.
Budući da je bosanski model nemoguće prekopirati na Crnu Goru, etnofederalizacija CG po bosanskome modelu formalno je nemoguća a i za srpski politički blok izlišna s obzirom na to da oni svakako vladaju bez izuzetka svim crnogorskim institucijama. Međutim, prelazno rješenje koje beogradske marionetske partije u CG nameću jeste redefinisanje građanske države u državu narodâ, kako to sve češće ističe Andrija Mandić, i to u cilju nestanka Crnogoraca koji nemaju svoju nacionalnu partiju i čijim se imenom politički gotovo i ne operiše. Iza toga stoji jasna spoznaja da je funkcionalna Crna Gora moguća samo kao građanska i multikulturna i da je njen dalji opstanak neraskidivo skopčan sa sudbinom Crnogoraca u njoj.
Zato ju je, u cilju njezina obesmišljavanja neophodno redefinisati. Uporedna iskustva suviše su freška da bi trebalo elaborirati da bi nakon rješavanja crnogorskoga pitanja, tj. svođenja Crnogoraca na nacionalnu manjinu s dugoročnim ciljem nestanka, prvi sljedeći na red došli manjinski narodi, prije svega Bošnjaci. Iako je takva politika Bošnjačke stranke na potonjim izborima u Podgorici doživjela fijasko budući da ta partija nije dobila nijedan mandat u skupštini Glavnoga grada, očito je da čelnici partije ne odustaju od kolaboracije i politike kojom nastoje pokazati da sudbina Bošnjaka u CG nije nužno skopčana s uređenjem države CG.
Činjenica da je u sredinama u kojima Bošnjaci žive uz većinsku srpsku zajednicu suživot faktički nemoguć, poput situacije u Pljevljima, kamuflira se ili imaginarnim sticanjem dodatnih prava koja su bošnjačkoj zajednici ranije navodno bila uskraćena ili selektivnim ispravljanjem istorijskih nepravdi i zločina počinjenih nad muslimanskim stanovništvom u CG. Pri tome se zaobilazi činjenica da je za sve vrijeme postreferendumske vlasti Bošnjačka stranka bila nezaobilazan činilac vlasti.
Nedavno je parlamentarna većina, u cilju relativizacije genocida u Srebrenici, usvojila rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici. Stvarni zločini SS-ovskih jedinica nad civilnim stanovništvom kao odmazda za partizanski otpor koje je to stanovništvo pružalo, a koja je izvršena uz pomoć domaćih nacističkih saradnika, među njima i četnika, tom rezolucijom tumače se kao genocid nad Srbima u Crnoj Gori. Kao odgovor na tu rezoluciju Bošnjačka je stranka najavila prijedlog rezolucije o genocidu nad Bošnjacima u Šahovićima. Time Bošnjačka stranka suštinski uzima ulogu saučesnika u relativizaciji genocida u Srebrenici legitimišući praksu koju je uspostavio velikosrpski politički blok u CG da nacionalna skupština preuzima na sebe kompetencije Haškoga tribunala za ratne zločine.
Tako će genocid u Srebrenici, okarakterisan tako od strane međunarodnoga suda, biti stavljen u istu ravan s ubijanjem i progonom muslimana u Šahovićima prije 100 godina te s fabrikovanim genocidom Srba u Pivi i Velici. Teško je ne primijetiti da, kad se već upuštila u taj relativizatorski posao, Bošnjačka stranka nije podnijela rezoluciju o genocidu nad muslimanskim stanovništvom u Crnoj Gori, Bosni i Srbiji iz Drugoga svjetskoga rata koji je izvršen pod komandom Pavla Đurišića i crnogorskih četnika u skladu s instrukcijama štaba Draže Mihailovića, a o čemu svjedoče izvještaji Pavla Đurišića Mihailoviću.
Ta akcija širokih razmjera koja je za cilj imala totalnu likvidaciju muslimanskoga stanovništva na teritoriji zamišljene Velike Srbije u svakome pogledu prevazilazi ono što se zbilo u Šahovićima 1924. godine, a što se – u cilju produkcije animoziteta između Bošnjaka i Crnogoraca – nerijetko nastoji pripisati kao zločin Crne Gore nad muslimanima iako je nekoliko godina prije toga Crna Gora anektirana Srbiji pod rukovodstvom Karađorđevića. Aktuelna vlast u CG s četničkim vojvodom Mandićem na čelu aktere te genocidne akcije iz Drugoga svjetskoga rata slavi kao heroje i već nekoliko godina nastoji podići spomenik Pavlu Đurišiću.
Znakovito je za politiku Bošnjačke stranke što je odabrala Šahoviće umjesto četničke akcije totalnoga istrebljenja, koje su sprovodili oni koje glorifikuju njihovi politički partneri na vlasti. Na osnovu jučerašnjega obrazloženja BS da se taj zločin desio „u mirnodopskom periodu“ opet se dâ zaključiti da je Rezolucija o genocidu u Šahovićima dio velikosrpske agende. Jer je teško naći iole upućena istoričara izvan onih koji promovišu velikosrpsku ideologiju koji bi period između dva svjetska rata u CG mogli nazvati „mirnodopskim“.
Najprije, 1924. godine Crna Gora kao država ne postoji jer je nekoliko godina prije toga na tzv. Podgoričkoj skupštini anektirana Srbiji. Za sve to vrijeme srpske vlasti u CG vrše represiju nad civilnim stanovništvom, nad porodicama ustanika protiv zločinačkoga i nasilnog prisajedinjenja, na način koji nije dokumentovan ni za vrijeme osmanske ni mletačke ni austrijske uprave. Slučaj familije Petra Zvicera ilustrativan je za opis toga „mirnodopskoga perioda“. Dakle, intencija najnovije rezolucije jasna je. Najprije, ona će poslužiti šovinističkim namjerama Beograda da se relativizira i devalvira srebrenički užas koji je od strane međunarodnoga suda za ratne zločine okarakterisan kao genocid.
Dalje, ona će poslužiti kao paravan iza kojega će se skriti genocidna namjera totalnoga istrebljenja muslimana u Crnoj Gori i dijelu Bosne i Srbije, akcija kojom je upravljao Pavle Đurišić, heroj nosilaca aktuelne vlasti, a koja je rezultirala hiljadama ubijenih civila. Naposljetku, ta će rezolucija biti implicitno pripisana Crnoj Gori – uprkos tome što ona kao entitet ne postoji od 1918. do 1945, što će biti dodatni izvor za stvaranje animoziteta između Bošnjaka i Crnogoraca u cilju nestanka i jednih i drugih.
Čini se da više nema gotovo nikakve sumnje da je Ervin Ibrahimović s grupom sebi sličnih preuzimanjem Bošnjačke stranke raskrstio s politikom promocije građanskoga društva koju je ta stranka vodila u doba njegova časnoga prethodnika. Iza tobožnje borbe za prava Bošnjaka u CG te za ispravljanje istorijskih nepravdi prema muslimanskome stanovništvu sve se očitijom pokazuje servilnost velikosrpskoj agendi koja za konačni cilj ima razgradnju Crne Gore, njezino pretvaranje u državu srpskoga naroda ili pokrajinu Srpskoga sveta te svođenje Crnogoraca i Bošnjaka na geto etničkih grupa i međusobno zaraćenih strana.
Zločin progona i etničkoga čišćenja muslimanskoga stanovništva u Šahovićima može se rasvijetliti na naučnim skupovima, a pijetet nevinim žrtvama iskazivati kroz afirmaciju kulture śećanja – ne samo Bošnjaka no i svih ostalih nacionalnih skupina u CG koje osuđuju taj gnusni zločin. Skupštinska rezolucija o njemu, pak, samo je instrument velikosrpske politike koja se sad sprovodi preko Bošnjačke stranke kao faktičkoga koalicionog partnera Andrije Mandića u CG.
Koliko politika te stranke danas uživa podrške u bošnjačkome biračkom tijelu, to su nedavno pokazali potonji podgorički izbori. Koliko je ta stranka zapravo prihvatila kolaboraciju s baštinicima četničke ideologije, imali smo se prilike juče informisati kroz tekst Bejta Šahmanovića, potpredśednika Bošnjačkoga vijeća u CG, koji zapravo pokazuje da su velikosrpske partije posudile Bošnjačkoj stranci u Beranama glasače u zamjenu za poslušnost i kolaboraciju. Potvrdili su to i neki Beranci na društvenim mrežama, đe se vidi da je Bošnjačka stranka ovoga puta imala nemali broj glasova i na biračkim mjestima s apsolutno pravoslavnim stanovništvom.
Nema sumnje da je Beogradu jasno da je muslimanima u CG već duže od sto godina nemoguće nametnuti srpski nacionalni identitet. Jednako je tako jasno da je od 90-ih godina naovamo, a od referenduma osobito, savez Crnogoraca i Bošnjaka postao neraskidiv jer su i jedni i drugi osvijestili da je taj savez ne samo uslov opstanka suverene i građanske Crne Gore no i uslov života i jednih i drugih na ovome prostoru.
Budući da to prijateljstvo među građanima nijesu suštinski uspjeli uništiti zastrašivanjem, podmićivanjem ili na drugi način, očito je da su uspjeli ostvariti saradnju s dijelom bošnjačke političke i intelektualne elite koja radi na stvaranju animoziteta između Bošnjaka i Crnogoraca i anuliranju ośećaja pripadnosti crnogorskih Bošnjaka, kao domicilnoga, autohtonog stanovništva, državi Crnoj Gori kao sopstvenoj kući. Tome će, između ostaloga, poslužiti i najnovija rezolucija Bošnjačke stranke, čiji je cilj suštinski isti s ciljem koji su imale rezolucije o Pivi, Velici i Jasenovcu.
