Priča neimenovanog oficira samo je jedna u nizu onih koje svjedoče o rasulu unutar ruske vojske.
„Bili smo prljavi i umorni. Ljudi oko nas su umirali. Nisjeam želio da se osjećam kao da sam dio toga, ali sam bio dio toga“, rekao je on, nakon čega je otišao do svog komandanta i dao ostavku na licu mjesta.
Samo nekoliko dana prije toga, nije ni slutio da će biti raspoređen u Ukrajini, ali je naredba stigla munjevitom brzinom. Kako sam ističe, nikada nije razmišljao o mogućem ratu, čak ni 22. februara, kada je od njegove jedinice zatraženo da predaju mobilne telefone bez ikakvog objašnjenja.
Raspoređivanje na Krimu
Noć je proveo pripremajući tenkove i ostala vozila jer su svi vojnici iz njegove jedinice dobili komandu da operu vozila i na njima napišu slovo "Z".
„Sjutradan smo odvedeni na Krim. Da budem iskren, mislio sam da nećemo ići u Ukrajinu. Nijesam mislio da će uopšte doći do ovoga“, rekao je on.
Dok se njegova jedinica okupljala na Krimu, ruski predsjednik Vladimir Putin objavio je početak "specijalne vojne operacije" u Ukrajini.
Samo dva dana kasnije, i njima je naređeno da uđu u Ukrajinu.
"Neki momci su to direktno odbili. Napisali su prijavu i otišli. Ne znam šta im se desilo, ostao sam", ispričao je vojnik.
Cilj misije ni njemu nije bio poznat, a naredbe predsjednika Putina nijesu shvaćene ni među jedinicama koje su raspoređene u Ukrajini.
"Nijesmo bili zaraženi nekom vrstom retorike 'ukrajinskih nacista'. Mnogi nijesu razumjeli čemu ovo služi i šta mi ovdje radimo", rekao je vojnik koji ističe da osjeća krivicu zbog invazije na Ukrajinu.
"Čvrsto sam držao pištolj"
Prvo čega se sjeća nakon što je njegova jedinica prešla granicu u dugoj koloni vozila bilo je da je vidio kutije ruskih suvih obroka razbacane svuda i gomile uništene opreme.
„Sjedio sam u kamionu čvrsto držao pištolj uz sebe. Sa sobom sam imao pištolj i dvije granate“, rekao je on.
Ruske snage su se vozile na sjeverozapad, u pravcu Hersona. Kada su se približili jednom selu, iskočio je čovjek sa bičem i počeo da bičuje konvoj i da viče: „Svi ste naje*ali!“ prisjetio se oficir.
"Umalo se popeo u kabinu u kojoj smo bili. Oči su mu bile suzne od plača. To je ostavilo snažan utisak na mene. Generalno, kada smo vidjeli mještane, uplašili smo se. Neki su sakrili oružje ispod odjeće, a kada su se približili, pucali su".
Prvih nedjelju dana protekli su burno, u nekom čudom miksu sramote i straha, a jedina želja vojnika ticala se povratka kući.
"Prvih nedjelju dana bio sam u stanju naknadnog stresa. Nisam razmišljao ni o čemu. Samo sam odlazio u krevet misleći: Danas je 1. mart. Sjutra ću se probuditi, biće 2. mart, glavno je da živim još jedan dan. Nekoliko puta su granate padale veoma blizu. Čudo je da niko od nas nije poginuo“, rekao je on.
Prema njegovim navodima, nije jedini koji se plašio borbe i operacije u Ukrajini. Pravu istinu o situaciji saznao je nekoliko poslije.
„Imali smo radio prijemnik i mogli smo da slušamo vijesti. Tako sam saznao da se u Rusiji zatvaraju radnje i da je privreda u kolapsu. Osjećao sam se krivim zbog ovoga. Ali sam se osjećao još više krivim jer smo došli u Ukrajinu", ispričao je on, nakon čega je donio odluku da se povuče.
„Šta će se dalje desiti – ne znam. Ali drago mi je što sam se vratio kući", zaključuje misteriozni vojnik.
