Ah, Evropa, stara dama koja je decenijama uživala u toplini ruskog gasa, jeftinim kineskim proizvodima i sigurnosti pod američkim vojnim kišobranom. Ali, avaj, došlo je vrijeme da se suoči s posljedicama svoje inertnosti i konformizma. Sjedinjene Američke Države, pod vođstvom nepredvidivog Donalda Trumpa, odlučile su da je vrijeme za “nove ljubavi”, ostavljajući Stari kontinent da se sam snalazi u surovom svijetu geopolitike. I da, Ukrajina je ovdje tek posljedica, nikako uzrok.
Trump je od početka pokazivao prezir prema evropskim integracijama. Nije to ništa novo. Na koncu, on je bio američki predsjednik cijeli jedan mandat. Podržao je u konačnici Brexit, a u razgovoru s Donaldom Tuskom, tadašnjim predsjednikom Evropske komisije, navodno je jednom upitao: “Koja zemlja izlazi sljedeća?”
Njegov kandidat za ambasadora u Evropskoj uniji čak je izjavio da ima iskustva s demontažom SSSR-a i da to može primijeniti u Briselu. I tadašnjem Briselu to nije bila crvena zastavica?
Naivno vjerovali da će sve trajati vječno
Dok je Trump jasno najavljivao šta slijedi, Evropa je, s druge strane, naivno vjerovala da će američka zaštita trajati vječno, unedogled i što je najvažnije – džaba ili jeftino. “Stara dama“ je zamijenila ruski gas američkim LNG-om, misleći da je time stvorila energetsku sigurnost. No, kako piše Bloomberg, još je administracija Josepha Bidena odgađala izdavanje dozvola za izvoz gasa, ostavljajući Evropu da se pita hoće li ostati i bez tog izvora energije.
Dok se Evropa bori s energetskim krizama, Rusija i Kina strpljivo čekaju svoju priliku. Rusija vidi slabljenje američko-evropskih veza kao šansu za novi pristup kontinentu, dok Kina koristi svaku priliku da proširi svoj uticaj, nudeći “povoljne” trgovinske sporazume i infrastrukturne projekte. Ukrajina je samo pokazala koliko je Evropska unija, prije svega, totalno nespremna za bilo kakve bezbjednosne izazove. Podatak koji je prošle godine izašao je frapantan i dovoljno govori sam za sebe – jedna Sjeverna Koreja, zemlja na rubu gladi, više je izvozila municije u Rusiju, nego što je to činila kompletna EU u Ukrajini. O ljudstvu ne treba trošiti riječi.
A Brisel? Brisel se ekstremno sporo budi iz svog sna o jedinstvu i stabilnosti, suočavajući se s realnošću svijeta u kojem više nije prioritet ni SAD-u, ni Rusiji. Sankcije protiv Rusije, uvedene nakon aneksije Krima, ostavile su Evropu bez jeftinih energenata, dok je Kina postala glavni dobavljač jeftine robe. Sada, s gotovo izvjesnim američkim vojnim povlačenjem, Evropa mora redefinisati svoju ulogu i strategiju u svijetu koji se brzo mijenja. Dovoljno je kazati da se sad EU nalazi između (najmanje) dvije vatre, s istoka i zapada, potpuno nespreman da se odupre i Moskvi i Washingtonu. A Peking se tek zagrijava.
Paradigma evropskog čovjeka, kojeg je “ruski gas grijao, kineski proizvod hranio, a Amerikanac branio”, više ne važi. Evropa mora pronaći način da postane energetski samostalna, industrijski konkurentna i vojno sposobna da se brani bez oslanjanja na vanjske sile. To je težak zadatak za kontinent koji je predugo uživao u udobnosti tuđe zaštite i resursa.
Buđenje Brisela je, bez sumnje, mamurno. Nakon decenija oslanjanja na druge, Evropa se suočava s potrebom da preuzme odgovornost za svoju sudbinu. Hoće li uspjeti? To ostaje da se vidi. Ali jedno je sigurno: era evropske inertnosti je završena, a cijena za to upravo dolazi na naplatu. Jer, pazite, ako EU prije svega ostane uz SAD, sljeduje mu Trumpovo imperativno povećanje budžetskog izdvajanja za naoružanje s tri na pet posto. Ako SAD parafira “razvod braka“, tek tada će se EU morati naoružavati i to više od ovih pet posto.
Ukrajinska kapitulacija koja se tako ne zove javno
Dok se Evropa koprca u vlastitoj nemoći, SAD okreće novi list u Ukrajini. Rat koji je počeo kao velika bitka Zapada protiv ruskog ekspanzionizma sada se polako, ali sigurno transformiše u jedan veliki “sporazum” – ili bolje reći, kapitulaciju Kijeva, koju svi prešućuju i boje se glasno izgovoriti.
SAD sve manje ulaže u ukrajinsku vojsku, dok u isto vrijeme intenzivira pregovore s Rusima. A gdje su pregovori? U Saudijskoj Arabiji. I kako se tamo pregovara? Tako što se “uklanjaju iritanti”, kako rekoše Amerikanci na čelu s državnim sekretarom Marcom Rubijem. A ko su iritanti? Evropa i Ukrajina, jasno je kao dan.
Taj “sporazum” će u suštini značiti podjelu Ukrajine na istočni dio, koji će faktički pripasti Rusiji, i zapadni dio, koji će ostati u funkciji resursne baze – rudarenja i eksploatacije rijetkih, plemenitih i skupih ruda pod američkim patronatom. I to bi bilo to. Možemo mu tepati kako hoćemo, ali jedina prava riječ za ovo u Ukrajini je – poraz Zapada, prije svega EU-a. Hoće li Zelenski biti smijenjen izborima koje će, pogađate, SAD nametnuti ili će biti primoran da potpiše ponižavajući mir, sad je manje važno.
A šta će biti s Evropom nakon tog poraza? Upozorenje dolazi sa samog američkog tla. Državni sekretar Marco Rubio otvoreno je rekao da bi “stvaranje izvanrednih mogućnosti” moglo uslijediti nakon završetka rata u Ukrajini – ali samo ako SAD uspije pronaći zajednički jezik s Rusima. Drugim riječima, ako SAD i Rusija pronađu “zajedničke interese”, Evropa će biti gurnuta na marginu, najblaže kazano.
Shvata li Evropa (da, mislim na EU) da će u tom slučaju postati regija trećeg ili četvrtog svijeta. Jer, ako se SAD i Rusija dogovore o svojim sferama uticaja, Evropa ostaje samo kao geopolitička fusnota, kolateralna šteta i neka vrsta historijskog atavizma – banja za intelektualnu gerijatriju, koja se sjeća “boljih vremena“.
Šta američki zaokret znači za Balkan?
A šta tek reći za Balkan, region koji je oduvijek bio tampon-zona velikih sila sada se nalazi na novom geopolitičkom raskršću? Može li Vučić računati na američku zaštitu pod novim okolnostima je pitanje svih pitanja, pogotovo u svjetlu studentskih protesta u Srbiji? Teško. A zašto? Trampizam i desni populizam redefinišu američke interese, a Balkan nije više u fokusu. Hoću reći, i Trump i Rubio i Grenell, koliko god im bio drag Vučić, ostaviće balkanskog demijurga da se sam iskobelja iz blata koje je decenijama pravio. Ukoliko uspije, ostaće Vučić dugo, dugo na vlasti. Ukoliko ne, SAD će sarađivati sa nekim novim rukovodstvom iz Beograda.
Milorad Dodik, s druge strane, ne miruje. Njegovi kontakti s Giulianijem i drugim desničarskim lobistima u SAD-u pokazuju da [entitet] Republika Srpska traži svoje mjesto u novom globalnom poretku, ali je pitanje koliko će mu to pomoći kada američki pragmatizam stavi Ukrajinu i Evropu na sporedni kolosijek. To prije svega Sud BiH mora prepoznati donošenjem sudske presude u “slučaju Dodik“ bez pritisaka i vanjskog uticaja – onako kako pravda zahtijeva.
Sasvim sigurno, u sedmicama koje dolaze, bezbjednosna situacija u regionu mogla bi postati složenija, jer će evropski vakuum napraviti prostor za ruski i kineski uticaj. Evropa će se sad i bukvalno “o sebi zabaviti“, a ako znamo da ruski uticaj i sustavna putinizacija Srbije i Republike Srpske nikad i nisu prestajali, možemo računati na kojekakve smicalice koje se prave u Moskvi, Beogradu i Banjaluci pod zastavom srpskog sveta. I zato ne treba isključiti nove tenzije i političke nestabilnosti koje su, uostalom, najavili i Dodik i Vučić.
Dakle, nije pitanje hoće li Evropa preživjeti razvod sa SAD-om. Pitanje je hoće li je iko više uopšte doživljavati ozbiljno i šta će se desiti s Balkanom koji nikada nije znao gdje tačno pripada i u kojem su interesi Istoka i Zapada na jednom mjestu kao u kakvom hadronskom kolajderu.
Historija se ubrzava, čestice se sudaraju, niko više sa sigurnošću ne može niti reći kakav će biti taj vrli novi svijet, ali jedno je sigurno – na staro više nema povratka.
