Novinari koji su pisali o međunarodnim odnosima 1920-ih i 1930-ih godina nazivali su to doba „poslijeratnim“. Sagledali su događaje kroz prizmu Velikog rata koji je samo nekoliko godina ranije razorio Evropu. Istoričari koji danas pišu ove iste godine nazivaju „međuratnim“ periodom, iz prostog razloga što analiziraju šta se dogodilo tokom tih godina kao dio predhodnog još razornijeg Drugog svjetskog rata. Da su samo oni novinari koji su pisali u Evropi tridesetih godina prošlog vijeka imali jasnoću retrospektiva...
Svi bismo danas morali da imamo tu jasnoću. Ruska vojna agresija u Ukrajini je jedan od onih trenutaka koji nas tjera da reinterpretiramo našu epohu: ono što smo nazvali 30-godišnjim mirom koji je uslijedio nakon hladnog rata (skloni smo da, svjeno ili nesvjesno, zaboravljamo rative u bivšoj Jugoslaviji) sada se završilo. Budući istoričari će na ove posljednje decenije, uglavnom, gledati kao na međuratni period, kao na propuštenu priliku.
Što prije svi to priznamo, bolje ćemo se pripremiti za ono što slijedi. Nažalost, neka vrsta sebičnog poricanja prožima zapadne prijestonice i sprečava nas da vidimo ono što je očigledno. Strastvene molbe za odbranu posthladnoratovskog evropskog poretka nemaju smisla jer je ovo doba završeno.
Nakon ruske okupacije Krima 2014. godine, Angela Merkel, tadašnja kancelarka Njemačke, razgovarala je sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom i obavijestila američkog predsjednika Baraka Obamu da je, po njenom mišljenju, Putin izgubio dodir sa realnošću. On je, rekla je, živio u „drugom svijetu“. Danas svi živimo u njemu. U ovom svijetu, da citiram Tukidida, „jaki rade ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju“.
Trgovina sa diktatorima ne čini vašu zemlju sigurnijom, a držanje novca korumpiranih lidera u vašim bankama ih ne civilizuje, već vas korumpira
Kako smo došli do ovoga? Prvo, moramo shvatiti da ovo nije ruski rat. Top je rat gospodina Putina. On dolazi iz određene generacije ruskih bezbjednosnih zvaničnika koji nikada nijesu uspjeli da se pomire sa hladnoratovskim porazom Moskve. Pred njihovim očima, Sovjetski Savez je nestao sa mape bez vojnih gubitaka ili strane invazije. Za njih je trenutni juriš na Ukrajinu logična i neophodna tačka preloma. Carski sto se ponovo može resetovati. Ovi ljudi nijesu zainteresovani za pisanje budućnosti, oni žele da prepišu prošlost.
Dok sam posmatrao ruske rakete kako napadaju Kijev u raspoloženju nemoćnog bijesa, odjednom sam shvatio da su se mnogi Rusi sigurno osjećali isto kada je NATO bombardovao Beograd prije dvije decenije. Putinova invazija je možda više osveta nego velika strategija.
Postoji razlika između revizionizma i revanšizma. Revizionisti žele da izgrade međunarodni poredak po svom ukusu. Revanšisti su vođeni idejom otplate. Oni ne sanjaju da mijenjaju svijet već da mijenjaju mjesta sa pobjednicima u posljednjem ratu.
Ako Putin danas uspije, Zapad može da krivi samo sebe. Dok je zapadno javno mnjenje samo sebe hipnotisalo idejom da je Rusija u naglom padu — „benzinska pumpa sa nuklearkom“, kako su neki voljeli da je zovu — ruski predsjednik je počeo da realizuje svoju strategiju. Godinama je Putin konsolidovao svoju sferu uticaja nad bivšim Sovjetskim Savezom, počevši od svog rata protiv Gruzije 2008. i preko aneksije Krima 2014. U skorije vrijeme, on je pooštrio pritisak na Bjelorusiju i Centralnu Aziju. Sada je preduzeo sljedeći, drastičan korak.
Predsjednik Bajden je u četvrtak rekao da kao odgovor na invaziju na Ukrajinu namjerava da od Putina napravi „izgnanika na međunarodnoj sceni“. To bi bila prikladna kazna za ovo kršenje međunarodnog prava, ali stvari se možda neće tako odvijati. Postoji realna opasnost da bi umjesto toga Zapad mogao da se nađe izolovaniji.
Tokom posljednja dva mjeseca, savez Moskve i Pekinga prešao je iz hipoteze u stvarnost, zahvaljujući zajedničkom cilju osporavanja američke dominacije. Dok su kineske elite jedva uzbuđene zbog bezobzirne invazije Rusije na Ukrajinu (Kinezi drže do svoje posvećenosti nenarušavanju državnog suvereniteta), nema sumnje da će ostati na strani Moskve. Pogledajte kako je Peking odbio da zvanično opiše Putinov rat kao invaziju. Predsjednik Si Đinping je možda najveći korisnik aktuelne krize: Amerika ne samo da izgleda slabo, već se i sada nalazi zaglavljena u Evropi i ne može da se fokusira na Aziju.
Mnoge zemlje vide sukob između Rusije i Zapada kao sukob između starih imperijalista koji ih jedva pogađa. Veću i neposredniju zabrinutost izaziva način na koji će sankcije koje je uveo Zapad podići cijene energenata i hrane. Zapad može pridobiti skeptike u pogledu svojih napora da se bori protiv Putina samo ako uspije da pokaže onima izvan Evrope da ono što je u pitanju u Kijevu nije sudbina prozapadnog režima, već suverenitet novorođene post-carske države. Neki već razumiju tu ideju: ambasador Kenije u Ujedinjenim nacijama je pravilno shvatio šta se dešava u Ukrajini kada je rekao: „Situacija odražava našu istoriju. Kenija i skoro sve afričke zemlje nastale su raspadom imperije“.
Uvjerenje koje je njegovala Evropa da je ekonomska međuzavisnost najbolja garancija za mir pokazalo se pogrešnim
Šta za Evropu znači kraj mira? Posljedice će biti strašne. Rat u Ukrajini ima zastrašujući potencijal da podstakne zamrznute sukobe na periferiji kontinenta, uključujući i druge djelove postsovjetskog prostora i Zapadnog Balkana. Lideri Republike Srpske mogu da protumače pobjedu Putina u Ukrajini kao signal za razbijanje Bosne. Proruski nastrojeni lideri u Evropskoj uniji takođe će se osjećati ohrabreni Putinovom pobjedom. Invazija na Ukrajinu je ujedinila Evropu, ali će i povrijediti njeno samopouzdanje.
Ali što je fundamentalnije, događaji od prošle nedjelje zahtijevaće radikalno preispitivanje evropskog projekta. Posljednjih 30 godina, Evropljani su ubjeđivali sebe da vojna snaga nije vrijedna te cijene i da je američka vojna nadmoć bila dovoljna da odvrati druge zemlje od vođenja rata. Potrošnja na odbranu je opala. Ono što je bilo važno, intonirala je primljena mudrost, bila je ekonomska moć, kao i meka moć.
Sada znamo da sankcije ne mogu zaustaviti tenkove. Uvjerenje koje je njegovala Evropa da je ekonomska međuzavisnost najbolja garancija za mir pokazalo se pogrešnim. Evropljani su pogriješili što su svoje iskustvo poslije Drugog svjetskog rata univerzalizovali u zemlje poput Rusije.
Kapitalizam nije dovoljan da ublaži autoritarizam. Trgovina sa diktatorima ne čini vašu zemlju sigurnijom, a držanje novca korumpiranih lidera u vašim bankama ih ne civilizuje, već vas korumpira. A evropski zagrljaj ruskih ugljovodonika samo je učinio kontinent nesigurnijim i ranjivijim.
Najviše destabilizujući efekat ruske invazije mogao bi da bude to što mnogi širom svijeta počinju da budu saglasni sa ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Na Minhenskom bezbjednosnom forumu ovog mjeseca, on je izjavio da je Kijev napravio grešku napuštajući nuklearno oružje koje je naslijedio od Sovjetskog Saveza.
Nespremnost SAD da brane prijateljsku zemlju poput Ukrajine može natjerati bar neke američke saveznike da vjeruju da je nuklearno oružje jedini način da se garantuje njihov suverenitet. Nije teško zamisliti da susjedi Kine takođe razmišljaju na ovaj način. Činjenica da većina Južnokorejaca sada favorizuje da njihova zemlja dobije nuklearno oružje sugeriše da Putinovi potezi u Ukrajini dovode u opasnost svjetski režim nuklearnog neširenja.
Veliki njemački pjesnik i esejista Hans Magnus Encensberger je 1993. godine predvidio da će nakon Hladnog rata doći doba haosa, nasilja i sukoba. Razmišljajući o onome što je primijetio u Jugoslaviji i urbanim nemirima u SAD, vidio je svijet definisan „nemogućnošću da se napravi razlika između destrukcije i samouništenja“. U ovom svijetu „više nema potrebe da legitimišete svoje postupke. Nasilje se oslobodilo ideologije“.
Encensberger je bio u pravu. Samo je to prerano rekao.
* * * * *
Autor je Ivan Krastev, predsjednik Centra za liberalne strategije, stalni saradnik bečkog Instituta za humanističke nauke i autor knjige „Da li je već sjutra? Paradoksi pandemije“
