Štetnost upotrebe fosilnih goriva tema je koja se poput nekog evergrina pusti s vremena na vrijeme – uvijek u pravom trenutku i samo da bi sistemom eliminacije navela na razmišljanje o onome što u tom trenutku djeluje kao savršena alternativa.
O 21. vijeku, od kojeg se samo nekoliko decenija prije njegovog početka očekivalo da će donijeti leteće automobile i godišnje odmore u svemiru, u nekoj, razumu, navodno, prihvatljivijoj varijanti govorilo se kao o trenutku u kojem će odzvoniti upotrebi nafte, s neizbježnim nastavkom priče o gašenju sjaja bliskoistočne raskoši i bogatstva.
Ako se osvrnemo na evoluciju naftnog sektora, kao i brojne i sve učestalije izazove novog doba mogu se veoma jasno uočiti već viđeni procesi kroz koje je, ne tako davno, prolazila duvanska industrija unutar koje je tokom proteklih nekoliko godina došlo do značajne transformacije – doduše, značajne u smislu promjene poslovnog modela, ali ne i rezultata koje je to dalo u vidu smanjenja broja konzumenata u ukupnoj populaciji.
U ovakvim fazama transformacija ostaje premalo prostora za izvlačenje logičkih zaključaka
Većina duvanskih kompanija nije ostvarila značajan napredak u ukidanju cigareta i drugih rizičnih proivoda, već u prelasku pušača na alternative kod kojih je zdravstveni rizik nešto manji. Međutim, u ovakvim fazama transformacija, uz to praćenim i ozbiljnim uloženim sredstvima, ostaje premalo prostora za izvlačenje logičkih zaključaka.
U trenutku kada su klimatske promjene i globalno otopljavanje dva najveća razloga za zabrinutost kada je zaštita životne sredine u pitanju, priča o upotrebi naftnih derivata pretvorena u činilac unutar jednačine kojom se izračunava broj smrtnih slučajeva povezanih sa ovim dešavanjima pokazuje jednostavno ne ide u prilog ni zdravoj logici, ni osnovnoj aritmetici.
Doda li se svemu tome i otvaranje radnih mjesta uslovljenih eksponencijalnim rastom produktivnosti u brojnim oblastima, naročito tokom protekle decenije, a koja su povezana sa upotrebom naftnih derivatai svaki na taj način spašeni život je dodatni plus u matematičkom izrazu čiji se rezultat uporno pokušava predstaviti negativnim.
Razlog ovog poređenja nije da se pravdaju neželjeni efektni naftne industrije baš kao što to nije slučaj ni sa duvanskom, već da naglasi prirodu insistiranja na alternativama onda kada iz daljine sve izgleda kao najava potpune revolucije u nekoj oblasti i da podsjeti koliko su sistemi koji naizgled donose promjenu reakcionarni i koliko ideja o obnovljivim izvorima energije još dugo ne može naići na širu realizaciju.
Kada se u tu priču uključe i vlade zemalja koje od naftne industrije o bilo kom dijelu proizvodnog lanca ostvaruju zaradu gotovo je nemoguće sakriti elemente pokušaja zaštite interesa onih koji će se predstaviti tako da ne bude na prvi pogled uočljivo da su sami sebi alternativa.
Samo zbog toga što postoje opravdani razlozi da se kritikuje, posebno prekomjerna, upotreba nečega, u ovom slučaju fosilnih goriva, ne znači da je to nužno štetna ili beskorisna investicija.
Iz ovog ugla gledano potpuno je svejedno da li ste ljuti protivnik upotrebe goriva osim u zaista neophodnim situacijama, ili naftnoj industriji vidite čitav niz prednosti, jasno vam je da investiranje u „crno zlato“ nikada nije prestalo da bude jedan od najprimamljivijih investicionih poteza.
Nafta i gas ne samo da mogu, makar povremeno, investitorima da donesu zaradu na promjeni cijene, već se oni sve češće oslanjanju na ove energentne kako bi se zaštitili od inflacije.
Demotivisanost da se ulaže u ovu oblast takođe dovodi i do smanjenja ponude
Kao što je u duvanskoj industriji, kojoj se zabranjivalo oglašavanje i širenje dima u javnom prostoru, fokus na vrsti i načinu proizvodnje duvanskih proizvoda bio je znatno manji, pa su vodeći igrači za kratko vrijeme uspjeli da pronađu alternativu, toliko investitori iz svijeta nafte u eri forsiranja alternativnih izvora energije imaju sve manje motiva da ulažu novac u nove naftne platforme, čime njihov tako uložen kapital, dodatno dobija na vrijednosti.
Demotivisanost da se ulaže u ovu oblast takođe dovodi i do smanjenja ponude. U postpandemijskom svijetu u kojem se ne motiviše dodatna konkurentnost u ovoj oblasti, naftne kompanije imaće priliku da budu profitabilnije nego ikad ranije, bez obzira na to što ta faza može trajati relativno kratko.
Formula je jednostavna – u postpandemijskom svijetu, u kojem će se dodatno probuditi želja za zelenom energijom, obim proizvodnje goriva neće moći da raste, ali će tražnja sa svakim novim oporavkom biti u porastu, što će za posljedicu imati dalji rast cijene.
Dakle, cijena goriva tek je početkom ove godine krenula da se kreće uzlaznom putanjom i taj trend će se, uz manje oscilacije, nastaviti neko vrijeme, čak i onda kada se upotreba naftnih derivata vrati na nivo koji je postojao prije pandemije, kao što je to na nekim tržištima već slučaj.
Interesovanje za naftne fjučerse oštro raste od početka godine, jer se investitori nadaju da vrijeme skupih energenata tek dolazi, a na ovakva ulaganja posebno motiviše inflacija i potreba velikih igrača da se od nje zaštite. Za one koji to nijesu ovo jednostavno znači da će gotovo sve što kupuju biti skuplje neko vrijeme – ne nužno zbog rasta cijena, već zato što novac kojim raspolažu, koji je sredstvo politike stimulansa, manje vrijedi.
* * * * *
Članak je dio serijala Post-pandemic Economic Recovery 2021
