Viktor Valdes, Pujol, Ćavi, Mesi, Injesta, Pike, Dos Santos, Jefren i Pedro... Svi su se razvili ovdje – u Masiji. Na katalonskom – “salaš”.
Sagrađena 1702. godine, postala je centrala kluba 248 godina poslije, a od 1979. u njoj borave i obučavaju se dječaci koji pokušavaju da ostvare i da slijede svoj fudbalski san. Na velikom bilbordu koji stoji nad ulaznim vratima piše: “Mi smo napadači u odbrani i branioci koji napadaju”. Tačka.
- Ovdje je u ovom momentu 60 dječaka između 11 i 18 godina - kaže Karlos Folguera (41), osam posljednjih godina direktor Masie.
Buđenje je u 7h, slijedi doručak, a u 8h svi idu u školu. Tamo su sve do 13,30, a onda slijede ručak, odmor, zadaci i učenje. Potom, treninzi. Zatim, večera, i par sati odmora. U 21 h, svjetla se gase. Folguera, diplomirani pedagog sa prošlošću golmana Barse objašnjava:
- Klub prepozna talenat kod ove djece, a naš je zadatak da se brinemo o njima sa psihološke tačke gledišta, kao i socijalne. Mi postajemo njihova porodica.
Sa njim su Ruben i Rikard, profesori koji prate buduće šampione u učenju. Tu su i ljekar i predavač koji organizuje aktivnosti za dječake u ono malo slobodnih dana.
Zatim: dva kuvara, sedam osoba koje brinu o čistoći, hrani i sigurnosti kuće. Jozefina Brazales (47) je njihova “mama” i odgovorna je za stanovnike internata. Jer, među problemima je i onaj glavni – razdvojenost od porodice. Istina je da su u klubovim u kojima su igrali bili u centru pažnje, dok su ovdje svi jednaki. To je ponekad izvor lične nesigurnosti. Savladati nesigurnost, ponekad je prvi korak da se dostigne lični san.
Onaj Lea Mesija, na primjer, najboljeg igrača na svijetu. Osvajač Zlatne lopte i najbolji igrač svijeta 2009, u izboru FIFA-e, najbolji je izdanak ovog kluba koji je osvojio šest trofeja u jednoj sezoni. Uvezen iz Argentine kao dječak ogromnog talenta i velikim zdravstvenim problemom – slabo je rastao zbog nedostatka jednog hormona. Porodica nije imala sredstava da ga liječi. - Bio je stidljiv i rezervisan, ali su ga svi voljeli, - priča Folguera. - U školi mu nije išlo najbolje, ali je do 16. godiine učio. Na terenu je već bio fenomen, a liječenje koje je platio klub učinilo je ostalo, poklanjajući fudbalu jednu veliku zvijezdu. -
Ima i isključenja, ako se ne poštuju pravila internata. A spisak pravila nije mali. Do 18 godina zabranjeni su pirsing, tetovaže i farbanje kose. Moraju naučiti da poštuju druge. Možeš se izdvojiti samo na terenu – sportskim kapacitetom i bravurom.
Alkohol je zabranjen, kao i mobilni telefoni na stolu za kojim se jede.
I seks je tema o kojoj raspravaljaju sa psihologom, ako je potrebno.
Cilj je da se momci isprate u svakom pogledu sve do nastupa za Barsu. Iako to malobrojnima uspijeva, ovo je odlična životna škola. - Učimo ih da se može postati šampion, a da se ostane skroman – priča Folguera.
Ima i onih kojima ne uspije.
- Jedan dječak iz Senegala sve do 16. godine bio je najbolji, izuzetan napadač. Ali, nije se razvijao i završio je na klupi. One večeri kada mu je rečeno da se vraća kući, svi smo plakali. -
Dešava se, mnogima, svake godine. “Škart” iz fabrike šampiona.
Današnji prvi tim sastavljen je 50 posto od onih koji su se razvijali ovdje, 35 posto dolaze iz Španije i Evrope, a 15 posto čine top igrači.
Albert Kapelas, tehnički koordinator fudbala baze, objašnjava stvari u ciframa.
- Želimo da postignemo da 60 posto prvog tima Barselone bude iz ovog rasadnika i da smanjimo broj igrača kupljenih sa strane. Privilegujemo talentovane dječake iz Barselone, koji mogu da žive u porodici. Zatim, Katalonce, a tek onda se izbor širi na Španiju, i na svijet. Ostalo je stvar organizacije. Treneri mlađih selekcija moraju da prate program koji mi propišemo - kaže Kapelas i dodaje:
- Mi smo neka vrsta centralnog komiteta fudbala iz epruvete: generalni direktor Beguiristain, trener Guardiola i direktor kampa Alehanko. Nije slučajno da su to bivše kolege iz drim tima koji je osvojio četiri uzastopna šampionata i prvi kup šampiona između '90 e il '93. Sa Johanom Krojfom na klupi. -
I dalje:
- Momci moraju da nauče da preuzmu tehničku i karakternu odgovornost, da nose loptu i kreiraju igru, da igraju fudbal na kreativan i ofanzivan način.
Kome uspije, prelazi u Barsa Atletik. Nema imena na leđima igrača, samo brojevi od 1 do 11. Sve naše ekipe igraju 4-3-3, ali ono što je najvažnije jeste stil - završava naš sagovornik.
Ma stvarno?
(La Repubblica, prevod G. B.)
