Alesandro je na put krenuo 22. marta, prvog dana proljeća, oko devet sati ujutro, iz jednog malog mjesta kod Venecije.
Ovaj 36-godišnji muškarac, potpuno dječijeg osmijeha, stavio je pred sebe veliki zadatak – obići svijet pješice!
I takav poduhvat, morao je početi – prvim korakom na putu koji je dug oko 76 hiljada kilometara.
Prvog dana prešao je čak 43 kilometra i proveo, po prvi put, potpuno slomljen od umora, noć pod vedrim nebom. Od pedesetak noći, nekih 15-tak je prespavao u zatvorenom, ugošćen od nepoznatih ljudi. Ostatak – na mjestima na kojima bi se zatekao kada padne noć.
Ne, ovo za Alesandra, što je njegovo umjetničko ime jer, kako kaže, ne želi da postane poznat, i nikada ne govori svoje prezime, nije poduhvat. To je misija koju je sebi zacrtao, kako bi, veli, ljudima poslao poruku ljubavi.
Putovanje će trajati, prema njegovom predviđanju i planu, između devet i 11 godina.
O tome gdje će stati, kako će se putovanje okončati i šta će raditi nakon njega, ne treba ga pitati. „Postoje dva dana u kojima ne možeš uraditi ništa. To su danas i sjutra“, kaže za Portal Analitika, citirajući nekog poznatog mudraca.
Podgorica, mjesto za neku važnu promjenu: I, vjerovali ili ne, upravo je Podgorica jedna od onih tačaka koje na početku svog dugog putovanja smatra sudbinskim. U nju je stigao greškom i tu neplanirano ostaje nekoliko dana, ubijeđen da je to mjesto u kojem treba da se desi neka važna promjena.
Kada se zadesio u Budvi, gdje je sreo neke veoma ljubazne ljude, uputio se prema Abaniji. I, umjesto da ide duž obale, kako mu je rečeno – pogriješio je put i krenuo preko Paštrovačke gore.
„Nikada se ne vraćam nazad. Shvatio sam grešku nakon 6-7 kilometara, vukući moja kolica uz brdo. To je do sada najteži dio puta koji sam prešao. Nakon četiri sata hoda uz onu uzbrdicu, kada sam se popeo na vrh, naišao sam na visoravan gdje sam našao mjesto u namjeri da prenoćim. Samo što sam legao, neko je u mene uperio lampu. Kad sam rekao da sam Italijan, samo se nasmijao i pustio me da spavam. Ujutro, nastavio sam put i, kada sam odozgo vidio prugu, sišao sam do nje i nastavio kuda me ona vodi. Da je bilo i hiljadu kilometara, ja bih nastavio dalje, jer duboko vjerujem u sudbinu, da je ta greška bila sudbinska“, priča Alesandro.
Par kilometara, od jedne benzinske pumpe do centra Podgorice, jedini je dio koji je prešao autom.
„Tamo sam zastao da pijem vode i naišao na jednog čovjeka. Nije bilo šanse da me htio pustiti da idem pješke. Zaustavljao je vozače i insistirao da me neko prebaci do grada. Toga što me je na kraju primio u vozilo nije ni poznavao. Naravno, tih par kilometara nisu evidentirani kod mene, na mom brojaču kilometara“, kaže Alesandro.
Život u neskladu sa prirodom: Rođen je u Madridu, od majke Španjolke, i oca Italijana, koji se bavio uvozom italijanskog namještaja u Španiju. Ima i brata, starijeg tri godine od njega. Cio život podijeljen mu je između ove dvije zemlje. Majka mu je umrla kada je imao samo 12 godina. Praktično od petnaeste živi, kaže, sam.
Radio je i u očevim biznisu, bio oženjen cijelih 12 godina, kada se razveo, nakon susreta sa ženom koju danas smatra jedinom u njegovom životu. U međuvremenu, bio je i instruktor padobranstva, i vlasnik kafea, u Varezeu, pokraj Milana...
Dugi period je osjećao da živi u neskladu sa svojom prirodom, koja ga je vukla na neki dugi odlazak, na neko dugo putovanje, kojem je, međutim, trebalo dati i smisao.
Život je htio da ga ne započne sa ženom sa kojom je to i planirao. Ona, kaže, i ne zna gdje je on. Rastali su se zbog različitog viđenja onoga što znači veza između muškarca i žene. Ona, koja je čeznula za nekom vrstom slobode, ostala je u Italiji, a on, koji je za takvu sudbinsku vezu spreman da stalno kroči istim putem kojim i žena, napustio je sve, prodao sve i preselio se na devet mjeseci u podrum kuće svoga brata, radi duhovne pripreme na ono što ga čeka.
Naravno, jedna takva priprema je suštinski nemoguća. Mnoge stvari koje je kupio, računajući da će mu biti neophodne, završile su kao poklon u rukama drugih, slučajnih poznanika na putu.
Košulja „na kocke“, od specijalnog materijala, koja ne upija znoj, i naočare, takođe savremeno tehnološko čudo, koje ne magle, najčešće su korišćeni predmeti iz unaprijed kupljene opreme.
Sebi je zacrtao dnevni budžet od pet eura. Ima, kaže, dana, kada ne potroši ništa, ali ima i onih kada se mora malo i potrošiti. Pa računajte koliko je to novaca za minimum devet godina.
Otac i brat su, kaže, ponosni na njega, iako nisu sa prevelikom blagonaklonošću primili vijest o njegovim namjerama. Uz sebe uvijek ima samo mali „tefter“ u koji bilježi značajnije susrete i događaje, koji su se već nakupili.
Svakako će jednog dana, veli, napisati knjigu. Ali, sada ne koristi ni računar niti druge tehnološke prednosti. Uostalom, smatra da se čovjek previše udaljio od svoje suštine i pokidao veze sa prirodom.
Previše naučeni da slušamo razum: Ovakav poduhvat je, kaže, prije njega napravio samo jedan Kanađanin, koji mu je i uzor. Bolje da ne napišemo njegovo ime, jer su velike šanse za grešku.
„Koji mi je savjet dao? Samo kratku misao – Pravi korak po korak!“
Alesandrova filozofija života i filozofija ovog putovanja mnogo su kompleksnije od težnje da se napravi nešto značajno, veliko, da se postane poznat ili da se istraže sopsteve mogućnosti. Jedno je sigurno. Onaj smisao koji je trebalo dati cijelom putovanju, sadržan je u misiji da se ljudima pošalje poruka ljubavi. Sumnje su ga, kaže, stizale već prvog dana putovanja. Sumnje u smisao svega, sumnje u sopstvene snage....
Ali, sam sa sobom, korak po korak, on nastavlja dalje, uz dodatni napor – da pokuša, kako kaže, sopstveni um da stavi u službu svoga srca i osjećanja, a ne da bude obrnuto. „Mi smo previše naučeni da slušamo razum, umjesto srca“, objašnjava.
Juče ga je, zahvaljujući italijanskom ambasadoru Serđu Barbantiju, primio i premijer Igor Lukšić. Oduševljen je susretom sa našom poznatom rediteljkom Radmilom Vojvodić, koja mu je poklonila jednu za njega značajnu knjigu.
„Ovdje sam naišao na veoma ljubazne ljude. Na prvi pogled djelujete hladno i nezainteresovano ali, to je samo maska. Nailazim samo na ljude koji su spremni da pomognu i da se nađu pri ruci. I, da. Toliko ima lijepih djevojaka, da sam zamalo prije dvije večeri 'slomio vrat' okrećući se po jednom lokalu. To je nehumana koncentracija lijepih žena na jednom mjestu. A ja smatram žene višim bićima, mudrijim i dubljim od nas muškaraca. Samo žene mogu spasiti ovaj svijet i moje je putovanje na neki način posvećeno i njima.“
A na tom putu, na kojem je, kako kaže, na neki način prisutna i žena njegovog života, srešće, veli, možda i neku drugu ljubav, koja će ga zaustaviti, ili mu se pridružiti.
Alesandro svoje podgoričke dane, pardon, noći, ne provodi pod otvorenim nebom. Ugostio ga je jedan Italijan iz Ambasade.
Za koji dan nastaviće put prema Albaniji. Dobrodošao je svako ko želi da ga isprati. Pješke, naravno.
Gordana BOROVIĆ
