Od raspada Jugoslavije naovamo ideja osamostaljenja Crne Gore kao građanskoga društva bila je skopčana s emancipatorskom idejom približavanja Crne Gore evropskim vrijednostima, dostizanju ravnopravnosti građana i državnoj suverenosti.
Nasuprot tome pokretu od kraja 80-ih godina minuloga vijeka neskriveno je stajao velikosrpski pokret čiji je cilj utapanje Crne Gore u velikosrpski šovinistički korpus i desubjektivizacija na svim nivoima - od države do građanina. Ta je ideja u potonje doba artikulisana kao pomirenje - pomirenje sa sudbinom koju su nam namijenili kreatori Srpskoga sveta u kome će živjeti samosvjesni Srbi i nesvjesni Srbi (čitaj: Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati, Albanci) koje treba "osvijestiti".
Naizgled jednostavna stvar - dozvoliti svima da budu ono što jesu i što žele biti, pritom ne ugrožavajući i ne ograničavajući slobode drugih
I jedni i drugi treba da prihvate pogled na svijet koji se duhovno artikuliše kroz SPC a politički kroz Vučićeve stranke u Crnoj Gori. Ukratko, to izgleda ovako: Crna Gora je zemlja koja je vjekovima čuvala ugaslo srpstvo i čija je viševjekovna borba imala za cilj ujedinjenje sa Srbijom. Muškarci u Crnoj Gori brkati su čuvari srpstva koji su za njega vazda spremni položiti svoj život. Crnogorske su žene ratoborne Srpkinje, dobre majke i uzorite supruge, u ratu vjerni pratioci muževa i braće, u miru jeftina alternativa za tegleću marvu.
Rusija je obećana zemlja kojoj treba biti vjeran kako živo meso ne bi otpadalo. Svi koji su albanizovani, islamizovani ili pokatoličeni (a svi su to uradili na silu) treba da se vrnu vjeri prađedovskoj svetosavskoj koja je ovđe, po prilici, starija i od Sv. Save. To se isto odnosi i na svu montenegrinsku kopilad koju su potkupili ili obmanuli bogoborni komunisti za vrijeme 75 godišnje antifašističke okupacije.
U suprotnom, nosiće žig lažnih ljudi lažne vjere ili će njihovo krštenje biti lažno pod blagoslovom vatikanskoga Antihrista ili montenegrinskih raspopova (koji su opet rezultat vatikanske zavjere). I tako redom. To više nije velikosrpska politika nego naš evropski put kojim sigurno koračamo vođeni Andrijom Mandićem i njegovim partijskim vojnicima. Cijena koju Mandiću moramo platiti za ulazak u Evropu jeste gubljenje prava na svaku vrstu samoodređenja.
Najnovije onemogućavanje sticanja prava na zakonsko samoodređenje jeste onemogućavanje ulaska u skupštinsku proceduru Zakona o pravnome prepoznavanju rodnoga identiteta na osnovu samoodređenja. Nakon proljetošnje retrogradne propagande koja je pratila izradu nacrta toga zakona, uslijedili su novi marifetluci. Suština je toga zakona da vlast u Crnoj Gori, koja se predstavlja evropskom i demokratskom, omogući pravo ranjivim grupama koje su ne tako davno upoređivane sa smradom Sodome i Gomore da budu ravnopravni članovi ovoga društva i da sami odlučuju o svome rodnom identitetu.
Naizgled jednostavna stvar - dozvoliti svima da budu ono što jesu i što žele biti, pritom ne ugrožavajući i ne ograničavajući slobode drugih.
Kad ovaj zakon stigne na skupštinski dnevni red, i naša će i međunarodna javnost imati prilike da prati koliko politički subjekti vlasti zaista slijede evropsku a koliko rusko-srpsku agendu
Onemogućavanjem ulaska u skupštinsku proceduru zakona kojim se omogućava pravo na rodno samoodređenje odlaže se raskrinkavanje pričine okorjelih tradicionalista i klerikalaca koji glume proevropsku elitu. Glasanjem o tome zakonu pale bi maske i bljesnule kokarde naših vlastodržaca pravo u oči zapadnih diplomata koji se godinama već prave da ne vide kršenje osnovnih ljudskih prava.
Od onih kojima smeta iskazivanje ženskoga roda kroz -ica i -ka, oko čega se zadigao cio filološki srpski svet, teško je očekivati da prihvate zakon koji ljudima omogućava da se sami izjasne o svome rodnom identitetu. Oni, međutim, koji su poodavno prihvatili podršku tome zakonu, ponajprije oni iz opozicije, ne bi smjeli ćutati na tako očigledno utapanje Crne Gore u okvire ljudskih prava koja propisuje Putinova Rusija. Tim prije zbog toga što je ovo pitanje lakše predočiti međunarodnoj zajednici nego što je to slučaj s nijekanjem prava nacionalnih Crnogoraca i desubjektivizacije Crne Gore.
Uostalom, kad ovaj zakon stigne na skupštinski dnevni red, i naša će i međunarodna javnost imati prilike da direktno prati koliko politički subjekti vlasti zaista slijede evropsku a koliko rusko-srpsku agendu.
Do tada će, bojati se, nemali broj mladih koji čekaju pravo na samoodređenje (i ne samo rodno) to pravo potražiti izvan Crne Gore jer ga je teško očekivati u zemlji čija se vlast zadnjih dana angažovala da relativizira patnje učenika/učenica koji su žrtve profesora pedofila i zaštiti direktoricu koja je profesoru pedofilu omogućila dalji rad u školi.
